El Maestro, umjetnik u Formuli 1

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zamislite vozača Formule 1 koji je doživio dvije teške nesreće. Nakon prve došlo do ozbiljnih ozljeda živaca, koje su opet bile razlog izuzetno neugodnih napada glavobolje i tijekom samih utrka. Nakon druge mu je vrat ostao ukočen do kraja života pa je glavu okretao poput robota desno ili lijevo točnije morao je čitav gornji dio tijela pomjerati. Da stvar bude gora niti jednu od tih ozljeda nije zaradio na stazama Formule 1.

Prva ja stigla još tamo četrdesetih , negdje u nekom selu u Andama kada se prevrnuo nastupajući na utrci koja je bila iscrpljujuća,  nešto poput današnjeg rallyja Dakar. Točnije da budemo precizniji radilo se utrci Gran Premio de la America del Sur dugoj 15.000 kilometara. Na jednom od zavoja je izgubio kontrolu, nakon čega se njegov Chevrolet, prevrnuo nekoliko puta.

Prijatelj i suvozač Daniel Urrutia nije preživio. Druga nesreća je stigla nekih desetak godina kasnija na jednoj utrci u Monzi. Tada je već bio vozač Formule 1, svjetski prvak kada je "probajući" novog Maseratija A6GCM dovozio dva luda kruga prije nego što će izletjeti sa staze. O kakvoj se nesreći radilo govori i činjenica da su gledatelji bili uvjereni kako vozač nije preživio. Jeste, tri mjeseca se oporavljao, čitavu sezonu je propustio i onda se vratio u velikom stiglu. Da uzme četiri titule zaredom.

Ništa snaga, samo finoća

Takav je bio jedan od najvećih, do pojave Michaela Schumachera rekorder po broju naslova, za mnoge nedostižni Juan Manuel Fangio, poznatiji kao "El Maestro". Čovjek koji je na početku povijesne priče o Formuli 1 opće, bio nedodirljiv. Ostvario je 24 pobjede u karijeri, 35 puta je bio na podijumu. Posebno dominantan je bio 1954. godine, kada je na devet voženih utrka slavio šest puta.

''Jesu li izvrsni vozači rođeni ili stvoreni? To dolazi samo s vremenom. Vozač trkaćeg automobila komponenta je poput rasplinjača. Kad sam tek počeo, čvrsto sam se hvatao za volan i toliko sam brzo i čudno mijenjao brzine da sam ozlijedio ruku. To vam je kao u bilijaru... Ako prejako udarite kuglu, ništa nećete napraviti. Kasnija sam shvatio da je potrebno puno više finoće u vožnji. Ali prije svega trebate veliku strast jer sve što radite s velikim zadovoljstvom radite dobro'', bile su riječi legendarnog Argentinca.

Fangova ljubavna veza s automobilima počela je u ranom djetinjstvu, a svoje je školovanje prekinuo jer je želio posao mehaničara. Rođen 1911. godine u talijanskoj imigrantskoj obitelji skromnih primanja, Argentinac se malo bavio i nogometom. Igrao je na poziciji playmakera dosta dobro, a onda ga je bolest pluća na dulje vrijeme vezala za krevet. Uspio se oporaviti, odslužiti vojsku, i nastavio šutati loptu, međutim i dalje su automobili bili tu negdje, teško ih je mogao ostaviti. Čak i prijatelji nogometaši su mu pomogli da na dijelu roditeljskog imanja otvori napravi mehaničarsku radionicu. I ne samo to, dodali su i nešto love kako bi skrpio za Chevroletov Coupe s kojim će početi relativno kasno utrkivati. Za današnje prilike isuviše jer je imao 26 godina.

Rat je već kucao na vrata, kada je Fangio na drugom kraju svijeta počeo vozitii utrke koje su bile sve samo ne neke normalne. Nastupao je u tadašnjem Gran Premio Argentino de Carreteras i Gran Premio Extraordinario. Posebno zanimljive bile su maratonske utrke duge po 7-8000 kilometara po najluđim mogućim nazovimo ih cestama preko Anda, kroz Argentinu, Boliviju i Peru.

U Europi su brzo shvatili tko je Fangio

Naravno rat je učinio svoje, Fangio je svoje ambicije dokazivanja nakon Argentine, u Europi morao staviti na čekanje. Srećom po njega, na vlast u Argentini 1946. godine stiže Juan Domingo Perón, koji je bio spreman mnogima pružiti ruku. Između ostalog nekolicini vozača među kojima je bio i Fangio. Novca je bilo pa se krenulo s organizacijom kružnih utrka po Argentini. Za početak se Fangio mučio u nekoj slaboj Negriti, bolidu koji jednostavno nije bio konkurentan. Argentinski automobilistički savez je tih godina odlučio kupiti nekoliko automobila, za najbolje svoje vozače, pa je Fangio završio u Maseratiju a to je onda bila neka sasvim druga priča.

Odmah se uhvatio u koštac s tadašnjim najboljim europskim vozačima kao što su Jean-Pierre Wimille, Francuz koji neće dočekati početak svjetskog prvenstva Formule 1, baš kao ni Talijan Achille Varzi koji gine 1948. godine. Fangio se 1948. godine pojavio na prvoj utrci u Europi i tu je negdje sebi otvorio vrata ulaska u Formulu 1. Vozio je tri različita automobila - Simcu-Gordini, Maserati i Ferrarija, ali mu to nije smetalo da upiše čak sedam pobjeda.

''To su bila romantična vremena. Otišao sam u Pirelli po neke gume, ali nisam imao novca. "Platit ću vam na kraju sezone", rekao sam. I dali su mi kredit - bili su vrlo ljubazni, možda zato što je jedan od inženjera bio oženjen Argentinkom. Tada naravno nije bilo sponzora kao danas pa sam se snalazio.  U Maseratiju smo koristili vrlo skupu smolu za podmazivanje. Posjetio sam Signor Corvellu, vlasnika male tvornice Lubra u Milanu, i rekao mu da želim njegovo ulje, iako ni za to opet nemam novca. Rekao je da, ako bih na kacigi nosio etiketu Lubra, dao bi mi ulje i platio mi 150 000 lira za svaku pobjedu u utrci. Mislim da nije očekivao da će ga ovo koštati. Ali, na kraju godine, dugovao mi je 600.000 lira za četiri pobjede. To je platilo mehaničarima i ljudima u kamionu''

Pet titula, četiri zaredom

Uskoro će doći do formiranja onoga što danas zovemo svjetsko prvenstvo Formule 1, a Fangio je dobio priliku zahvaljujući svojim nastupima godinu ranije baš u Europi. Kako su Wimille i Varzi već bili pokojni, tvornička momčad Alfa Romea se odlučila baš za Argentinca. Vozilo se ukupno sedam utrka, Fangio je slavio u Monacu, Belgiji i Francuskoj. Za tri boda je ostao kratak, Giuseppe Farina je postao svjetski prvak. Posebno impresivna je bila ta prva pobjeda u karijeri ostvarena u Kneževini. Imao je 40 godina kada se okitio prvim naslovom prvaka. Bio je iskusniji, puno toga je naučio. Prije svega smanjio je broj nazovimo ih cestovnih utrka. To u to vrijeme nije bilo ništa neuobičajeno s obzirom na to da se tijekom sezone vozilo sedam do osam utrka. Najviše je naučio baš na onoj nesreći u Monzi. Jednostavno, umoran i iscrpljen više nije sjedao za volan.

Ipak i danas je ostalo zapisano kako je recimo odvozio utrku Mille Miglia sa za tadašnje vrijeme fenomenalnim Alfa Romeovim coupeom Disco Volante. Ne nije pobijedio, ali je završio kao drugi upravljajući zbog kvara samo jednim kotačem, kočeći isključivo mjenjačem. Slavio je na još jednoj legendarnoj utrci, onoj Carrera Panamericana u Meksiku 1953. godine.

Godine vladavine u Formuli 1 počinju 1954. Vladavine koja će trajati sljedeće četiri. Vozio je, pobjeđivao i naslove prvaka osvajao u Maseratiju, Mercedesu, Ferrariju. Možda bi dominacija potrajala i znatno duže da se recimo u vrijeme kada je bio vozač Mercedesa, ova momčad nije povukla iz Formule 1. Povlačenje je stiglo kao posljedica velike tragedije u Le Mansu u kojoj su poginuli Pierre Levegh i više od 80 gledatelja.

''Bio je to najkompletnija momčad, Mercedes. Alfred Neubauer bio je najbolji menadžer - umjetnik i sjajan čovjek'', govorio je Fangio.

Jednako tako ostaje dilema, da li je kombinacija Fangio - Ferrari mogla osvojiti još koju titulu? Nije, jer odnos "El Maestra" s gazdom Enzom od samih početaka bio čudan, neočekivano hladan.

Posljednju titulu, onu 1957. godine osvaja s Maseratijem. Te godine će na Nürburgringu Fangio ostvariti svoju zadnju prvenstvenu pobjedu, u utrci koja je ostala za sva vremena zapisana kao jedna od najvećih barem kada je u pitanju svjetsko prvenstvo. Utrci u kojoj je uspio nadoknaditi nevjerojatnih 48 sekundi zaostatka koliko su imali u jednom trenutku vozači Ferrarija Mike Hawthorn i Peter Collins.

''Vjerujem da sam tog dana pobijedio Nürburgring.  I negdje duboko u sebi rekao sam si da nikad, nikad više neću voziti kao tog dana. Tog dana sam radio na stazi neke stvari koje nisam nikada prije'', rekao je Argentinac nakon utrke.

Otmica na Kubi

Ali to nije bilo sve u karijeri ovog velikog vozača. Naime, on je 1958. godine otet na Kubi. Oteli su ga gerilci Fidela Castra, kako bi svijetu skrenuli pozornost na svoju borbu protiv diktature Fulgencia Batiste. Nije bio na odmoru ako mislite. I tamo je išao voziti utrke sportskih automobila. Kakav je čovjek bio, potvrđuje i priča kako se sprijateljio sa svojim otmičarima koji će ga osloboditi, a čiju borbu će kasnije podržavati.

Tražio je mogućnost da nastupi i na famoznoj utrci Indy 500 ali nije uspio zbog problema oko sponzorskih ugovora s proizvođačima goriva. Oprostio se od Formule 1 na utrci u Reimsu kao četvrti. Nije mogao bolje jer mu je kvačilo bilo uništeno, ali nije odustao. Za razliku od svojih mnogih kolega koji su život ostavili na stazi, "El Maestro" je dočekao mirovinu. Iza sebe je ostavio velike utrke, sjajne priče i vrlo zanimljive brojke koje kažu. U 51 utrci svjetskog prvenstva (neke statistike spominju brojku 52, jer je formalno bio prijavljen i za Indy 500 1958.) pobijedio je 24 puta, odvezao 23 najbrža kruga i 29 puta bio najbrži u kvalifikacijama. Jedini je u povijesti osvajao titule s čak četiri različite momčadi. U sedam sezona koliko je vozio, njih pet je zaključio kao svjetski prvak, dok je dva puta bio drugi. Posljednji naslov je osvojio s 46 godina, kao najstariji u povijesti Formule 1.

Naravno ni u to vrijeme Formula 1 nije bila imuna na lijepe žene, koje je bez obzira na nizak rast, čudan glas, privlačio tada najbolji vozač na svijetu.  Zvanično dvadeset godina bio je u vezi s Andreom Berruet zvanom Beba, nikada je nije oženio, pa ni obitelj nije zasnovao. Povezivali su ga sa mnogim ženama, ljepoticama tog vremena, pa čak i sa samom Evitom Perone. Zvanično je u legendu otišao 17. srpnja 1995. godine. Formula 1 će se mijenjati, prvaka će biti, ali  će "El Maestro" uvijek biti tu negdje, uvijek među najboljima za kojeg su najbolje utrke bile one bez nesreća i pogibija. One u kojima se nije forsiralo, niti tadašnje bolide, niti vozače. Jer za njega je Formula 1 bila umjetnost. Uostalom, on i jeste bio i ostao "El Maestro".