Kako se nekada jurilo Prelukom i Grobnikom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako danas pomalo zvuči čudno i nevjerojatno, povijest motociklističkih utrka na prostoru bivše Jugoslavije, danas Hrvatske, je velika, snažna. Još od kultne staze, koja nije bila ona klasična, pored Opatije - Preluk. Staze koja ustvari najviše nalikuje današnjoj na otoku Man.

Vozile se prvo jedno vrijeme VN Jadrana, kasnije VN Jugoslavije, ali je kako su se pravila mijenjala, gradile u to vrijeme moderne staze, tako je Preluk postajao sve opasniji. Posljednja VN na ovoj stazi vožena je 1977. godine.

Japanac Takazumi Katayama (350 cc), Talijani Mario Lega (2500 cc) i Pierpaolo Bianchi (125cc) te Španjolac Ángel Nieto (50 cc) bili su pobjednici te VN koja je bila na rasporedu 19 lipnja. Utrke su bile pod velikim upitnikom zbog sigurnih uvjeta.

Preluk sve opasniji

Promotori VN Jugoslavije dobili su ultimatum kako će se utrke otkazati odnosno kako će kompletna VN-a biti izbačena iz kalendara zbog nesigurnosti vozača. Ona jeste izgledala atraktivno, ali je bila poprilično uska, uz dosta čvrstih, nepomičnih i opasnih prepreka, od drveća, kamenih zidova, električnih stupova, nasipa, pa i samih kuća.

Na toj stazi smrtno su stradali Jarni Saarinen, Renzo Pasolini, Billie Nelson, a te 1977. godine, talijanski vozač Giovanni Ziggiotto je doživio tešku nesreću na treningu te je preminuo četiri dana kasnije u bolnici.

Na samoj utrci užasan pad će doživjeti Ulrich Graf. Graf je pretrpio ozbiljne ozljede glave, u bolnici su liječnici pokušali sve, nije se izvukao. Švicarac je godinu dana ranije bio pobjednik na istom mjestu. 

Prelogu je spuštena crvena zastava, priče je bila završena. Ali samo Prelogu.

Andrija Prager, inženjer je dobio tu čast da projektira novu stazu. Odluka je donesena, izabran je sjeveroistok Rijeke, grobničko polje.

Tamo se još krajem 1977. godine počela graditi u tom trenutku nova staza, jedna od modernijih u tom trenutku.

Radilo se, gradilo, bez predaha i posao je bio završen za rekordnih, za današnje prilike nevjerojatnih šest mjeseci!

Na Grobniku spektakl

Tako da su Rijeka, Kvarner, bivša država uspjeli da zadrže kontinuitet održavanja utrka svjetskog prvenstva. Što ni danas u svijetu auto - moto sporta nije nimalo lako.

Grobnik je najbolje svjetske vozače na dva kotača ugostio 17. rujna. Naravno u tom trenutku to je bio spektakl, nešto posebno.

Staza je bila duga 4.168,75 metara, na najužem dijelu široka 10, na startnom pravcu 17 metara, a na 320. metru nadmorske visine, imala je 18 zavoja, 15 pravaca i zbog svoje konfiguracije je dugo vremena bila jedna od najzahtjevnijih u kalendaru.

Za sva vremena u povijesnim knjigama je ostalo zapisano kako su prvi pobjednici po klasama bili: 50 ccm – Španjolac Ricardo Tormo (Bultaco – prosjek 130,783 km/sat), 125 ccm još jedan Španjolac Angel Nieto (Minarelli, 140,395 km/sat), te jedini prvi dvostruki pobjednik Australac Greg Hansford (Kawasaki).

Bio je prvim apsolutnim rekorderom Grobnika ostvarenog u klasi 350 ccm brzinom 153,110 km/sat. Australcu je noć prije utrke netko ukrao kombinezon, pa je vozio u posuđenom. Već ovdje možete primijetiti neka velika imena motociklizma, od velikog Nieta do njegovog zemljaka Torma po kojem se zove staza u Valenciji.

Martinez, Gardner, Pons...

Od te 1978. godine se počela pisati povijest Grobnika koja kaže kako je Jorge Martínez, Španjolac tu slavio četiri puta, tri godine zaredom, dok su velikani poput Sita Ponsa, Freddieja Spencera upisali po jednu pobjedu manje.

Stari majstori Wayne Gardner i Eddie Lawson su znali povezati po dvije pobjede zaredom, ciljem su kraljevskoj klasi privi znali proći i Kenny Roberts, Randy Mamola.

Uglavnom, ljubitelji motociklizma su godinama uživali, nikada uz stazu nije bilo manje od 80.000 gledatelja.

Rekord Raineya, ali i nesreća za nesrećom

Naravno, vremena su se mijenjala, sve je postajalo nekako modernije, motori brži, vozači sve bolji, a Grobnik se držao punih 13 godina.

Nije se previše ulagalo, što bi vozači rekli, asfalt se trošio. Na kraju se ispostavilo kako je broj 13 za Grobnik bio nesretan.

U prvom zavoju, jednom od izuzetno neugodnih, opasnih na ovoj stazi došlo je do velike nezgode u koji je sudjelovalo nekoliko vozača.

Nešto kasnije, u jačoj klasi onoj do 250 kubičnih centimetara težak pad je doživio Reinhold Roth. Pričalo se o tome kako je došlo do pogreške organizatora koji nisu na vrijeme prekinuli utrku kada je počela padati kiša.

Roth se sudario s Australcem Millnerom i završio je u komi iz koje se probudio dva mjeseca kasnije, ali je nažalost ostao trajni invalid u kolicima.

Bez obzira na sve, u najsnažnijoj klasi 500 GP ''premoćno'' je pobijedio Rainey postavivši rekord staze na svojoj Yamahi u klasi 500 ccm brzinom 168,178 km/sat obišavši krug od 4.168,75 metara za samo 1:29,220 minuta.

Da stvar bude gora te godine je na istom onom prvom zavoju poginuo Eros Manferdini na utrci Europskog prvenstva.

Država se raspala, Grobnik je proglašen preopasnim, nikada više se najbolji svjetski motociklisti nisu vratili na tu stazu. Hrvatska je pokušavala obnoviti stazu, ali je uvijek nedostajalo novca da bi se nešto ponovilo.

Do 40. rođendana upisane su 74 utrke AAC na grobničkoj stazi, vozilo se, vozi se i danas, ali u slabijim kategorijama, europska prvenstva, prvenstva Hrvatske, različita natjecanja se održavaju.

Utrke tzv. dvokoličara koje se voze za svjetsko prvenstvo su ostale do danas najvažnija utrka u Grobniku. Voze se od 1980. godine i ovog rujna su se trebale voziti 20. jubilarni put.

Nažalost iz sjedišta FIM-e, Svjetske motociklističke federacije je došla vijest kako se zbog novonastale situacije i pandemije sve utrke iz ovogodišnjeg kalendara otkazuju.