Kako se nekada vozilo, od Londona do Sydneya

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Povijest automobilizma pamti mnoge velike utrke, one koji su bile zvanične, koje su vožene u okviru ovog ili onog takmičenja. Jednako tako pamti i utrke koje su bile prave avanture, onako filmske. Utrke koje su nekada bile plod nečije mašte, želje da se stvori neko rivalstvo ili nešto treće. Baš jedna takva ideja rodila se u hotelu Savoy 1967. godine. Kada se barun i novinar Sir Max Aitken, vlasnik londonskog Daily Expressa, onako malo pod gasom dosjetio ideje o rallyju koji bi se zamislite vozio od Londona do Sydneya! Ustvari povijest kaže, da Sir Aitken tražio nešto čime bi parirao konkurentom Dally Mailu koji je organizirao neke zrakoplovne utrke od Londona do Pariza. Jednostavno, Aitken je tražio nešto kako bi samo uzdrmao rivale. Vrlo brzo je sazvao sastanak za ručak sa starijim članovima uredništva Jocelynom Stevensom i Tommyjem Sopwithom. Skupina je raspravljala o ideji da se organizira događaj koji bi privukao svjetsku pozornost i pružio priliku za izlaganje proizvoda britanskih proizvođača u periodu kada funta baš i nije bila čvrsta. Odluka je pala, vozit će najveća rally utrka nakon 1907. godine.

Nagrada 10.000 funti

Maraton je brzo zaokupio maštu automobilskih tvrtki i sponzora na globalnoj razini, uključujući australski tisak. Sir Frank Packer, predsjednik australskog Consolidated Pressa, ponudio je supokroviteljstvo Sydney Daily Telegraph-a, što je Aitken brzo prihvatio. Startnina je utvrđena na 550 funti. Prva nagrada trebala je biti 10.000 funti, plus vrhunski pehar koji se sastojao od srebrnog polumjeseca i zlatnog globusa svijeta obilježenog maratonskom rutom. Velike kompanije su se prihvatile izazova. U Australiji su Ford i Holden odmah stvorili tvorničke timove s tri automobila koji će se nositi s izazovom. U Engleskoj je Britanska motorna korporacija sakupila svoje zvijezde, Francuzi su pripremili Citrone i Peugeote, Rusija je iznenadila sve izašavši iza zavjese s timom kvrgavih malih Moskvitcha.

Događaj je bio dostupan osobnim automobilima na četiri kotača s najviše šest sjedala i izvedbama karavana. Gospodarska vozila, odnosno vozila s pogonom na sva četiri kotača nisu ispunjavala uvjete. Mehanička specifikacija bila je besplatna, odnosno nije bilo ograničenja na promjene koje bi se mogle izvršiti. Motor i tijelo nisu se mogli mijenjati tijekom događaja, a ti su dijelovi označeni prilikom nadzora automobila prije događaja. Svi sudionici, od onih koji organiziraju rally do automobilskih kompanija, kompanija za proizvodnju goriva i guma, su krenuli u akciju. Organizacijskim odborom predsjedao je bivši vozač i jedriličar Tommy Sopwith, a još jedan iskusni natjecatelj u reliju Jack Sears imenovan je za tajnika. U odboru su bili Dean Delamont (kasnije postao predsjednik Kraljevskog automobilskog kluba), Tony Ambrose i Jack Kemsley.

Veliki interes autokompanija

Iz cijelog svijeta počele su pristizati prijave za veliku avanturu. Priča je bila ograničena na 100 automobila zbog raspoloživog prostora na liniji Chusan, koja je trebala voziti automobile iz Bombaya do Fremantlea.Prijave su zaprimljene iz 14 različitih zemalja, od kojih je većina bila Velika Britanija (57) i Australija (18). Ostali su došli iz Francuske (5), Rusije (4), Zapadne Njemačke (3), Irske (2) Švicarske (2), Nizozemske (2), SAD-a (2) i po jedan iz Norveške, Kenije, Poljske, Italije i Indije. Prvi zadatak bilo je planiranja staze od 16 000 km kako bi momčadi i vozači mogli izvidjeti ako to žele ili mogu priuštiti.

Naftna tvrtka Castrol poslala je iskusnu posadu da sastavi bilješke ruta za timove koje je ta tvrtka sponzorirala. Trebalo je postaviti odlagališta guma i goriva na udaljenim mjestima širom svijeta i organizirati servisiranje. Lokalni autoklubovi regrutirani su na kontrolne točke. Bio je to ogroman organizacijski zadatak. Teško je u ovom trenutku i nabrojati sve momčadi i vozače koji su pojavili 24. studenog na startu u Londonu.Krenulo se prema Parizu, Torinu, Beogradu, a prava iskušenja su počela nakon što se do Turske krenulo prema granici sa Iranom. Možete samo zamisliti kakvim se sve putevima prolazilo, s kakvim su se iskušenjima susretali vozači koji su prvog dana prosinca počeli stizati u Delhi odakle je uslijedilo prebacivanje u Bombay.

Zašto Bianchi u Ajkuli nije pobjedio?

Australska turneja je počela 14. prosinca u Perthu. Slijedilo je nekoliko dana žestokih okršaja po pustinjama Australije. Veliku borbu su vodili Lucien Bianchi i Jean-Claude Ogier u popularnoj Ajkuli s britanskom trojkom Andrew Cowan/Colin Malkin/Brian Coyle u drevnom Hillman Hunteru. I onda se dogodilo nešto nevjerojatno u posljednjoj dionici. Ogier i Bianchi su naletjeli na neki obični civilni automobili koji nisu uspjeli izbjeći i žestoko su se sudarili. Nitko ne zna od kuda se taj automobili pojavio, tek se kasnije godinama pričalo kako je drugi automobil, onaj koji je izazvao sudar, unajmila ekipa lokalnih kladioničara koji su uložili novac na pobjedu Andrewa Cowana. Bianchi i suvozač su završili u bolnici, a Cowan na pobjedničkom postolju.

Druga je ciljem prošla još jedna britanska momčad, ona u Austinu 1800 za koju je vozio Paddy Hopkirk, dok je Australcima pripalo treće mjesto, vozač je bio Ian Vaughan. Legendarni Poljak Sobiesław Zasada je bio četvrti, Finac Rauno Aaltonen peti. Od 98 posada koliko ih se pojavilo na startu, kroz pakao do cilja je stiglo njih 56. Najveći pobjednik je ustvari bio čovjek s početka priče, taj ludi Sir Max Aitken koji je uspio u svom naumu. Taj njegov rally je ušao u povijest.