Neuništivi Alex

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Želim vjerovati da ovo može biti prilika koja nas može pretvoriti u bolje ljude. Svi zajedno moramo se suočiti s ovim izazovom, ali mi to možemo'', poručio je u jeku pandemije koronavirusa veliki pobjednik, sportaš za kojeg nema izgubljene utakmice, Alex Zanardi.

Čovjek koji je u svojoj karijeri dobio neke teške utakmice, bitke, koji je i danas u 52 godini željan izazova, spreman za nove. Talijan koji je u pravom smislu riječi heroj.

Težak početak u Formuli 1

Počeo je u kartingu, na stazi koju je sam izgradio s nekih 13 godina.

Iste godine u prometnoj nesreći poginula mu je sestra, što je naravno bio težak udarac za Alexa koji se do Formule 1 probijao vozeći različite serije.

Najviše uspjeha imao je u Formuli 3000 gdje je 1991. godine završio kao drugi na kraju sezone. U svijet Formule 1, Alex je ušao početkom devedesetih i iskreno nije to bila neka velika karijera.

U prve četiri godine njegovo ime i prezime smo uglavnom gledali tamo negdje na začelju poretka. Pokušavao je, trudio se, ali nije išlo. Počeo je u Jordanu, nastavio u Minardiju, dok je tek u Lotusu uspio nešto uraditi. Šesti u Brazilu, osmi u Donningtonu, u Monacu sedmi. To su bili njegovi rezultati 1993. godine koje se svakako mogu izdvojiti. I kada se očekivalo da možda Alex napravi iskorak u karijeri, dogodila mu se nesreća. Jedna, pa druga.

Prvo ga u vožnji biciklom na cesti udara automobil, a onda na treningu za VN Belgije preživljava tešku nesreću, koja ga odvaja od utrka na skoro godinu dana. Da stvar bude gora i njegova momčad će se raspasti, pa će Alex ostati bez posla.

Talijan je odlučio tada krenuti ponovo, ovaj put u američkoj CART seriji. Karte su se posložile kada prolazi testiranje za jednu od najvećih momčadi američkog auto- moto sporta uopće, Chip Ganassija. Već u prvoj sezoni Zanardi će upisati tri pobjede, te će završiti kao treći u ukupnom poretku. Te rezultati su bili svojevrsna najava onoga što će uslijediti.

Postaje legenda CART-a

Dvije godine zaredom, Talijan će biti najbolji. Dvije titule i ukupno dvanaest pobjeda. Neke su bile posebne, poput one na posljednjoj utrci 1996. godine u Laguni Seci. Tada je na nemogućem mjestu, u zavoju poznatijem kao Corkscrew pretekao Bryana Hertu u posljednjem krugu. Tih godina je Alex velika faca CART-a u Americi, Honda po njemu imenuje posebno izdanje modela NSX.

Naravno, rezultati koji je ostvario Alex, nisu prošli nezapaženo. Frank Williams ga vraća u Formulu 1, vjerujući da moženešto napraviti u bolidu Williamsa. I dok je Ralf Schumacher triput završio na podiju u istom bolidu, Alex opet nije bio ni blizu bodova. Na treninzima i kvalifikacijama nije bio toliko loš, ali na utrkama je uspio dva puta doći do osmog mjesta, jednom sedmog. Nedovoljno za novi ugovor. Zanardi se vraća u CART, ali i tamo se situacija promijenila.

Nesreća koja ga nije zaustavila

Neki novi klinci su tu, a pronalazi svoje mjesto tek u momčadi Mo Nunn Racinga. Ali znate kako je u svijetu auto moto sporta. Opasnost je uvijek tu negdje, vreba, jedan trenutak je dovoljan. Trenutak koji vam može promijeniti život. Alexu se to dogodilo 15. rujna 2001. godine na stazi Lausitzring u Njemačkoj.

Nesreća koja je obilježila CART seriju, jedna od najtežih ikada. Bolid Alexa Taglianija je pri brzini većoj od 300 km/h naletio na usporenog Zanardija koji se vraćao na stazu. Na ovalnim kakva je ova to zna biti jako opasno. Tagliani udara žestoko u Zanardija, lomi njegov bolid na dva dijela. Već na prvim snimcima nesreće bilo je jasno, Zanardijev život visi o koncu. Izgubio je ogromne količine krvi, živ jeste ostao, ali su doktori morali amputirati noge.

''Ne mogu se sjetiti puno toga o samoj nesreći. Kad sam se tjedan dana kasnije probudio, bol je bila nesnosna. Nisam mogao podignuti glavu jer bio sam pun cijevi i električnih žica; u meni je bilo više telemetrije nego u F1 bolidu. Onda mi je supruga rekla da sam izgubio noge. Vjerovali ili ne, to je bio dobar dan. Barem sam znao da sam živ'', govorio je Alex koji će krenuti u proces oporavka i koji neće posustati. Samo dvije godine kasnije će se vratiti na mjesto nesreće kako bi odradio onih preostalih 13 krugova.

2005. godine se ponovo počinje utrkivati, ovaj put u seriji WTCC vozeći naravno posebno pripremljeni BMW. I ne samo utrkivati, već i pobjeđivati. Prvu pobjedu nakon tragedije ostvario je baš u Njemačkoj.

''Nisam ništa drugačiji od ostalih vozača. Moj talent je u mozgu, ne u nogama, znao je reći neuništiv Alex koji nastavlja svoj put na jedan drugačiji način.

Maratoni, pobjede i zlatne medalje

Posvetio se handcyclingu, posebnoj formi biciklizma za osobe bez nogu. Počeo je nastupati na maratonima, onim najvećim, s ciljem da se pojavi na Olimpijadi.

''Imao sam puno sreće. Osjećam da sam privilegiran, koliko to čudno zvučalo. Unatoč tome što mi se dogodilo u životu, očito mi se pružila velika prilika za neke sjajne stvari. Znate, kad se čovjek nađe u određenoj situaciji, onda mora postaviti ciljeve. U kojem smjeru želi ići i što želi postići, kaže danas Zanardi koji će deset godina nakon teške nesreće pobijediti na najvećem maratonu u New Yorku. Na Olimpijadi u Londonu će osvojiti dva zlata i jedno srebro, baš kao i u Riju četiri godine kasnije.

''Da mi je netko rekao da ću nastupati na Olimpijskim igrama u vrijeme dok sam bio vozač, rekao bih mu da je drogiran. Međutim, život je takav, pun nekih neočekivanih stvari. Ja se često pitam što bi bilo da nisam doživio nesreću u mom životu. Ali ja sam Alex Zanardi, sretna osoba koja ima 52 godine i još uvijek ne odustaje.

Spreman se za nova iskušenja

I baš tako, Alex se ove godine na stazi u Japanu pripremao za nastup na Olimpijadi, na stazi Fuji. Malo je vozio BMW, malo svoj bicikl kojeg želi pripremiti i modificirati na najbolji način.

''Sa staze uzimam potrebne informacije jer planiram razvijati novi bicikl. Staza je lijepa, ali stvarno naporna. Nikada nemate ravnu dionicu, uvijek se penjete ili spuštate i jako je neugodna kada se približavate zavojima. Postoje brojna područja na kojima morate jako kočiti i hvatati pravu liniju. Stoga se nadam da će mi moja vozačka vještina malo pomoći'', kaže Zanardi koji naravno ne odustaje niti od automobilizma.

Uostalom, prošle godine nastupao u Daytoni, godinu ranije u DTM seriji. Ipak, godine čine svoje, pitanje je koliko će moći u takvom ritmu.

''Kada sam bio mlađi, prije nekih dvadesetak godina, uglavnom sam bio posvećen utrkivanju, od jutra do mraka. Nije bilo problem voziti dvadeset, trideset utrka, danas je ipak drugačije. Imam 52 godine, suprugu, djecu, kuću, imate dva psa koji laju u vrtu. Imate stvari do kojih vam je stalo i na koje ipak više mislite nego na volan i utrke. Ne mogu više voziti kao nekad, ali mogu dati svoj doprinos još uvijek u nekim utrkama tipa Daytone ili neke druge'', kaže čovjek koji je za 52 godine ostavio dovoljno materijala za vrhunsku filmsku priču, ali za film ima vremena jer ovaj čovjek ne želi stati. Barem ne za sada.

Olimpijada, poneka utrka, Alex je spreman.