Mitovi i legende o Fići

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije 60 godina Fiat je predstavio automobil nazvan Fiat 600, koji će gotovo u isto vrijeme uz pomoć talijanskih stručnjaka, 18. listopada 1955. po prvi puta u Kragujevcu biti sastavljen kao Zastava 600. Otada kreće priča koja će trajati sve do 1985., kada je praktično na tridesetu obljetnicu početka proizvodnje popularni Fićo zauvijek otišao u povijest.

Legenda kaže da je dobio ime po Kuriru Fići, fiktivnom liku iz stripa u tadašnjem dnevnom listu Borba, ali je savim jasno da je Fićo i izvedenica od Fiat, što je naziv pravog oca ovog automobila. I Italija i Jugoslavija lizale su sredinom pedesetih ratne rane i taman su prestala trvenja oko Trsta kada je došlo do suradnje.

Iz industrijski jače i u automobilsku proizvodnju tradicionalno uronjene Italije  stigao je u bespuća i blato Balkana najmoderniji mali auto te daleke 1955. – Fiat 600, s namjerom da se tu proizvodi, da živi i ostane.

Braća po ocu

Fiat 600 i Zastava 600 bili su braća blizanci. Razlikovali su se tek u par detalja, točnije u oznakama na nosu, repu i na volanu. I tako je bilo još dugo godina, jer većina dijelova za Fiću stizala je iz Italije, a ispočetka gotovo kompletni automobili stizali su u rastavljenom stanju. Tek s godinama rasstao je domaći udio u proizvodnji, i to tako što su firme iz cijele tadašnje Jugoslavije počele usvajati proizvodnju ugradbenih dijelova za taj auto.

Španjolska varijanta Fiće - sa dvoja vrata više

Fićo nije samo naša i talijanska priča - Fiat i Zastava imali su još braće blizanaca – u Španjolskoj im se 1957. pridružio Seat 600, a godinu dana ranije počela je proizvodnja na njemačkom tržištu, gdje je automobil nosio oznaku Neckar Jagst (do 1976. proizvedeno je 176.000 komada njemačkih Fića!), dok ne treba zaobići ni proizvodnju u Argentini i Kolumbiji.

Ukupno je do prestanka proizvodnje ovih simpatičnih automobila, godine 1985. (Zastava je dakle ostala zadnja u produkciji) proizvedeno skoro pet milijuna ovih automobila. Od toga na talijanski original otpada 2.695.000, onda slijedi jugoslavenska varijanta (923.000) i SEAT (nešto preko 800.000). S tim da su Španjolci u međuvremenu razvili nešto zbilja neočekivano – SEAT 800 ili ukratko – Fićo sa 4 vrata!

Fićo kao mjesto prvog poljupca, seksa i prvih koraka u vožnji

Fićino mjesto u kolektivnom pamćenju je golemo. I kod nas, i u Italiji i u Španjolskoj. A ni Englezi ili Nijemci nisu ravnodušni. Mnogi današnji zreli ljudi sjećaju se djetinjstva provedenog na stražnjem sjedalu Fiće, a ima još mnogo onih koji su na njemu učili prve vozačke korake, a možda s posuđenim očevim ili prijateljevim Fićom učili i prva znanja o vođenju ljubavi. Ne kaže se bez neke da je pola sadašnje populacije u regiji začeto na zadnjem sjedištu tog auta.

Danas malen, nekad sasvim dovoljan

Iz današnje perspektive Fićo je maleni auto. Dug je 3 metra i 25 centimetara i doima se minijaturnim u odnosu na moderna kola. Ipak, za 75 centimetara je duži od Smarta Four Two – i za razliku od njega može ponijeti dvije osobe više. Za razliku od Smarta Fićo je mogao povesti čitavu obitelj s djecom na more, uz svu potrebnu prtljagu (doduše, s galerijom na krovu). Ako ne možete zamisliti da se u Fiću ugura četvoro ili petoro ljudi, pa još krene da put od, recimo Niša do makarske ili iz Skopja do Ljubljane, kako onda tek možete zamisliti da se 1969. godine za potrebe svejugoslavenskog nagradnog natječaja u Fiću naguralo čak 26 maturanata Učiteljske škole  iz Travnika? Za svoj pothvat dobili su ganc-novog Fiću iz Zastave, onda ga prodali – i time isplatili maturantsku ekskurziju!

Mostar nekad - i jedini auto na ulici - Fićo

Iako se danas čini minijaturan, veličinom i prostranošću koja je bila optimalna za svoje vrijeme, te relativno štedljivom motoru,  odlično je Fićo odgovarao zamišljenim potrebama jugoslavenske radničke klase. Zahvaljujući dobrom rasporedu težine nije mu bio problem svladati bljuzgave ceste i gudure po Jugoslaviji, a već smo rekli – Fićom se onda standardno putovalo na more. Bez zračnih jastuka i zona gužvanja, bez servo volana i kočnica, bez klima uređaja i tipki za audio uređaj na volanu, Fićo je vjerno služio svima onima koji su od njega tražili da ih preveze do željene destinacije.

Ne, nisu se ljudi baš toliko smanjili, samo smo se promijenili i razmazili. Današnji automobili imaju samo na instrumentnoj ploči više plastike nego je Fićo imao u kompletu. Drukčije je poimanje sigurnosti, drukčije je poimanje putovanja. Ali i danas Fićo ima onu draž koja ga je učinila predmetom požude većine tadašnjih stanovnika ovih krajeva.

Druže Tito, kupit ću ti Fiću…

Fićo je bio sveprisutan, ne samo kod nas, nego na svim cestama Europe. U vrijeme kada je nastao bio je jedan od najmodernijih automobila, ne samo u svojoj klasi, remek djelo Dantea Giacose, talijanskog inženjera koji je zaslužan što je Fiat s odličnim izborom modela sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio najveći europski proizvođač automobila!

Za ovim stolom nastao je Fićo - Ured Dantea Giacose

Fićo je kod nas služio i u policiji i u vatrogascima i u hitnoj službi. Fićo je pomagao drugim vozilima na cesti kao službeno vozilo Auto-moto saveza. Bio je, već smo spomenuli, prvi izbor za učenje vožnje. Vozili su ga i glumci i pjevači. I kućanice i drugovi iz komiteta. Ne, nije ga vozio Tito. On bi tu i tamo dobio Fiću na poklon, ali više je preferirao Mercedese – i to najskuplje. Što baš i nije bilo u skladu sa komunističkim idealom jednakosti, ali to je jedna sasvim druga priča. Uostalom, i talijanski predsjednik vozio se u najskupljoj Lanciji dok je većina naroda vozila Fiate 500 i 600. A taj 500 je još manji od Fiće, toliko malen da ga čak ni naši nisu htjeli uzeti u obzir za licencu.

Danas nema takvih kao Fićo

Fićo je bio i naš prvi trkaći automobil. Nacionalna klasa bila je legendarna trkaćka serija u kojoj su se natjecali frizirani modeli Zastave 750 (to je Fićina najpoznatija tipska oznaka, model s većim i jačim motorom, koji je naslijedio standardni model 600, a zadnja verzija imat će oznaku 850) skupa s vozačima koji su sanjali Alfa Romeo GTA ili BMW 2002, ali je trebalo prvo svladati osnovnu vozačku školu. I nije Fićo (originalno na srpskom jeziku - Fića) bio glumac samo u filmu „Nacionalna klasa“ u kojem je Dragan Nikolić tumačio ulogu Flojda, nego ga je bilo u skoro svakom filmu, jer je bio češća pojava na ulici i pokraj nje od semafora ili žardinjera.

Fićo na omotu ploče Filigranski pločnici grupe Azra (1982.)

Fićo je motorizirao ove prostore, unio u živote seljaka i građana s brdovitog balkana poimanje vlasništva nad vozilom, što više nije bila samo privilegija bogatih i partijski podobnih, nego se, uz malo sreće, novi Fićo mogao, recimo krajem sedamdesetih, kupiti za 12 prosječnih plaća. To bi bilo otprilike kao da danas sa prosječnom plaćom od 830 maraka kupite novi auto za manje od 10.000 maraka. Kupiti Fiću za ondašnjih 12 plaća bilo je kao da danas kupite Škodu Fabiju za toliko plaća, a za 10.000 maraka je ne možete kupiti ni pola! Možete tih 10.000 iskoristiti kao eventualni polog za Daciju Sandero.

Fiat 500 nije Fićo i ne zovite ga tako! Fićo je samo 600, 750, 850.

Fićo je motorizirao ne samo nas, već i dobar dio Europe. I skupa s Citroenom 2CV (Spačekom), Renaultom 4, VW Bubom ili Mini Morrisom, skupa s mlađim i manjim bratom Fiatom 500 (od 1957.) i kasnijim idejnim nasljednicima, Fićo je legenda koja zaslužuje poštovanje. Tražio je malo, mogao ga je popraviti iole priučeni seoski majstor, a vraćao je puno. Proizvodio se dugo, po mnogima predugo, jer 1985. bio je u dobra doba pregažen vremenom. No, realno – Renault 4, Spaček i Buba proizvodili su se još duže, usprkos svim manama. Jer, legendama se opraštaju godine sve dok za njima ima interesa. Iako ga je još od 1980. trebao zamijeniti  Jugo, ljubitelji Fiće nisu se dali, a mnogi su bili očajni kada je Zastava objavila da na 30. obljetnicu prvog, dolazi vrijeme za zadnjeg Fiću.

Zastava 750, najčešća tipska oznaka ovog automobila

Uostalom, sada je jasno da svi oni koji su od svog Fiće u međuvremenu napravili kokošinjac ili ga ostavili da trune negdje na otpadu – ili još gore, ako su ga prodali za šaku maraka -  imaju za čime žaliti. Fićo je danas oldtimer kojem cijena iz godine u godinu raste, a već sada ih je kod nas teško naći za sitne pare. Čak i kod nas, gdje malo kakve norme vrijede, Fićo se uspeo na listi objekata žudnje. Bolje očuvani primjerci koštaju oko 5000 maraka, a u narednim godinama cijena će im samo rasti. Ako imate negdje skrivenog Fiću, ne dajte ga nikome! Uz svu nostalgiju za minulim vremenom i dragim osobama koji su ga vozili, neki će reći da dobro očuvan Fićo, još ako je prva ruka – nema cijenu!