Nikad viđena 'komunistička avangarda'

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Auto-industrija bivšeg DDR-a imala je dvije perjanice koje su kružile i našim cestama: legendarnog Trabanta napravljenog od recikliranog materijala koji je nadživio komunizam i Wartburga koji je bio izbor onih jednakijih u besklasnom njemačkom društvu, a to može zahvaliti činjenicom da je napravljen od pravog lima, pa za razliku od Trabanta nije lako gorio u spektakularnoj vatri prilikom sudara, piše Dnevnik.hr.

Wartburg je, kao i Trabant, bio pogonjen dvotaktnim trocilindrašem baziranom na starom DKW-u. Ovo čudo istočnonjemačke tehnologije u svom DDR izdanju od 1956-1991 imalo je dva dizajna: okruglasti u stilu pedesetih – model 311/312 koji se proizvodio do 1966. i nama poznatiji kutijasti dizajn modela 353 koji se proizvodio do pada Zida. Obje verzije su dolazile u istom postavu s rednim dvotaktnim trocilindrašem koji pogoni prednje kotače (iako, valja spomenuti da je u zadnjim godinama Wartburga nakon što su braća sa Zapada preuzeli tvornicu, dvotaktni motor zamijenjen VW-ovim 1.2-litarskim benzincem iz druge generacije Pola).

Upravo zbog svega navedenog prototip P100, odnosno model 314 kako se trebao zvati da je zaživio u serijskoj produkciji, fascinira svojom inovativnošću i dizajnom pošto je veliki odmak od smrdljivih kutija koje je inae proizvodio Wartburg. P100 prototip dolazio je sa središnje postavljenim boxer motorom s četiri cilindra koji je pogonio stražnje kotače. Zbog ovakvog dizajna P100 ima dva prtljažnika poput Volkswagena Type 3 što je odlična stvar za vlasnike vozila, a zbunjujuća za policiju i carinike.

No, ni tu nije kraj. Čak je postojala i coupe verzija P100 projekta koji je nosio ime 313-2. Radi se u suštini o istom automobilu s istim motorom u sportskom odjelu koje neodoljivo podsjeća na Renault Caravelle. Po teško dostupnim informacija, četiri modela su napravljena od kojih su najmanje dva još uvijek u životu.

Nije teško zaključiti zašto ove maštarije istočnonjemačkih inženjera nisu zaživjele – ako izuzmemo ideološke razloge i nepovjerljiv stav komunista prema automobilu kao privatnom vlasništvu, tu je pregršt tehničkih problema: poput problema s hlađenjem, buke u kabini i dostupnosti motora. Pogotovo veliki problem predstavlja hlađenje pošto se čini da niti jedan prototip nema otvore za zrak. Upravo iz tog razloga i danas nemamo automobile s takvim dizajnom, osim eventualno Tesla Modela S – ako Tesline električne motore koje se nalaze na stražnjoj osovini možemo klasificirati kao središnje postavljen motor.



Na kraju, P100 prototipi pokazuju da se i unutar vrlo ograničene industrije u zatvorenoj zemlji u neka ranija vremena razmišljalo progresivno, pa premda i projekti nisu doživjeli svoju serijsku proizvodnju.