Renault Clio dCi 110: Za mladog šarmera, štedljivu ženu - i muža u krizi srednjih godina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Renault Clio četvrte generacije je, ako niste primijetili, friško utegnut i dotjeran – ono što bi narod rekao – restiliziran. Niste primijetili? Naravno da niste, jer ni na prvi ni na drugi pogled ništa se bitno nije dogodilo, Clio je ostao gotovo isti, ali treći pogled ipak otkriva da su tu i tamo nanovo raspoređene neke linije na masci, da je izbačeno LED dnevno svjetlo iz lajsne među farovima (što je do sad bio prepoznatljivi znak kad vidite Clio na cesti), koje je sada ubačeno kao novo prepoznatljivo Renaultovo „C“ svjetlo u glavne farove, opet posvećene u LED tehnologiji.

Kod Clija se sve što se tiče dizajna grupiralo oko predimenzioniranog Renaultovog znaka u sredini, koji je uspješno, baš od ove generacije modela Clio zacrtao novi dizajn svih Renault modela, skupa s, u međuvremenu na Talismanu pa Meganeu, promoviranim i već spomenutim „C“ dnevnim svjetlima, koja na Cliju ipak nisu izvedena tako prepoznatljivo, odnosno „ne bježe“ u branik.

Zato smo sigurni da će naredna generacija Clija to imati kao glavni dizajnerski adut. No, i ova aktualna generacija, tek malo podgrijana najlaganijim mogućim „zatezanjem bora“ potvrđuje da je Clio IV odlično pogođen automobil, čiji agresivno – sportski dizajn, posebno u bolje opremljenim verzijama, nije uopće pokleknuo pred mlađom konkurencijom.

Neki malo umorni detalji koji su baš bili kandidati za zamjenu ovim redizajnom su zamijenjeni, ali ostaje ono osnovno na čemu je građena filozofija ovog Clija – stilski dotjeran skoro kao da se radi o kakvom Alfa Romeu, sa skrivenom kvakom zadnjih vrata i dinamičnim linijama, Clio nije čudo prostranosti nazad (uostalom, za željne prostora postoji Captur), ali će na prednjim sjedalima itekako maziti vlasnika i suvozača/suvozačicu.

Konačno nova ručica mjenjača

Novitet u unutrašnjosti je nova ručica mjenjača – u testiranom modelu ona je okrugla i metalna, lijepo legne u ruku i priziva sportski užitak, iako je (doslovno) ledeno hladna kada je prvi put, pogotovo izjutra, uzmete u ruku. I hvala Svevišnjem, konačno je ovim putem u mirovinu Renault odlučio poslati onu klasičnu ručicu mjenjača koja igra još od Meganea druge serije u svim Renault i Dacia vozilima. Nije ona bila loša, ali vremenom dodije gledati stalno isto u svakom automobilu. Inače je Renault jako sklon dugotrajnom korištenju istih ručica i komandi u svim svojim modelima, pa su one uz volan, kao i komande audio uređaja i kvake na vratima odavno viđene u ostalim kućnim modelima, pa i na ranijim generacijama Clija.

Što se ne može reći za ekran koji čini većinu središnje konzole, a na kojem je smješten Renaultov R-Link sustav,  navigacija, kamera i ostale „džidže“ potrebne za sigurnu vožnju unatrag (i u svim drugim smjerovima), te kompletna multimedija i putni kompjutor koji u „Eco2“ modu očitava sve parametre vožnje potrebne za nadmetanje u birtiji s vlasnicima drugih vozila, po pitanjima „koliko mi auto troši“ i „koliko dogura s pedeset maraka“. Sve na dodir prsta i sve prilično jednostavno za korištenje.

Kada je prije nekoliko godina predstavljen Clio ove generacije bio je rodonačelnik u svojoj klasi onoga što danas poznajemo kao „auto s tabletom u sredini interijera“, danas taj trend počinju pratiti svi i neminovno je da ćemo u svim novim autima većinom stvari rukovati na dodir. Praktično su mehaničkima ostale samo komande pored volana i na volanu, te tipke ventilacije jer one ne trpe previše prečaca i „entera“ koji bi u vožnji mogli koštati vozača pažnje na cestu.

Drž' ga, Lila!

Srećom, i volan se i dalje drži u rukama, ne upravlja se touch screenom, a ovaj volan u testiranom Cliju je kožom postavljen, mesnat i općenito fino leži u rukama. Servo i dalje nije izravan koliko bi mogao biti kada se auto vozi sportskije, ali u svakodnevnici je prilično lagan, tako da, iako ovaj Clio puca na kupce sa blagim sportskim ambicijama, njega mogu voziti i slabije pripadnice slabijeg spola, bez da se previše fizički opterećuju. Njih će, baš kao i nazivno  i jači spol, oduševiti ugodno presvučena sjedala, u kombinaciji dvije boje i dva materijala. Općenito, unutrašnjost Clija sada manje „blješti“ nepotrebnim imitacijama kroma, više je ugodna, makar i dalje prevladavaju tamno – sivi tonovi, koji čak daju i lažni osjećaj da unutra ima previše (tvrde) plastike. No, u stvarnosti je manje – više sve mekano i ugodno na dodir ili barem ne vrišti jeftinoćom..

Ugodno je i to što se ovaj auto otvara i zatvara bez da vadite ključ, ugodno je kad vas prepoznaje u prilasku, kad vam pomaže u parkiranju, što je uključeno u cijenu. Ugodno je i što vam ne treba ključ za pokretanje motora, nego da je u džepu i onda lagani potez prstom na okruglo Start/Stop dugme. Jedino što preporučujemo za uvrštavanje na listu opreme je automatsko paljenje svjetala pri pokretanju vozila i njihovo gašenje pri izlasku iz auta, jer je iritirajuće svaki put ih paliti ili gasiti pored već toliko 'lektronike u autu, pogotovo nakon što se svaki put oglasi iritirajući zvuk „za zaboravne“.

Dvadeset konja više nego ranije

Ipak,  pravi novitet dotjeranog modela Clio je pojačani dizelski motor, sada već kultni dCi interne oznake K9K, koji u različitim „set up“ verzijama radi mnogim automobilima, ne samo Renault grupacije. Do sada je najjači dizelaš u Cliju bio onaj od 90 „konja“, a dvadeset konja više donosi već spomenuti dašak sporta, jer Clio je još uvijek prilično kompaktan automobil, da ne kažem malen, i sa 110 „konja“ uparenih sa šestbrzinskim mjenjačem, Clio naprosto leti cestom. Za one koji vole pojuriti i živahno voziti se gradom, a pritom ne trošiti previše goriva, ovaj auto je odlična opcija. Stisnete li gas malo jače možete do stotke doći za 11 sekundi i ostaviti pritom mnoge u većim i nazivno jačim autima u nevjerici. Pritom će potrošnja i dalje biti dizelska – uz mekšu nogu na gasu pogotovo, ali oprezno jer ovaj Clio vas stalno poziva da ga stiskate. Daleko od toga da se ne može voziti i penzionerski, sa 3,5 litara potrošnje u glavi, ali želite li baš „penziju“ odaberite neku jeftiniju i manje snažnu verziju. Mi smo ga bome gazili i prosjek testa bio je oko šest litara, ali pojedine dionice smo čak i po gradu, kad smo htjeli, prolazili sa 4 litra prosjeka. Uglavnom, da ne davim, kazaljka napunjenog rezervoara neće pasti do nule ni nakon dva mjeseca ako vozite u ritmu kuća – pos'o, pos'o – kuća, a živite u gradu poput Mostara.

Ovakav Clio kao na našem testu izaći će vas ovlaš preko 30.000 maraka, a sa svim doplatama i „ptičjim mlijekom“ nabiti će još koju tisućicu „ka-emova“. No,  pametnim odabirom onoga što vam zbilja treba možete zadržati šik – izgled, a proći jeftinije. Ako pak izaberete sve sa liste opet ćete imati automobil za kojim će se okrenuti mnogi, navikli na jeftinije izvedbe Clija na cesti. Intens crvena boja u kombinaciji sa crvenim presvlakama, crnim felgama sa srebrnim obrubima i niskoprofilnim gumama „sedamnaeskama“ i motorom sa 110 KS konkuriraju kao realna (i jeftinija opcija) raznim malim šminkerima koji su to u startu – od Citroena DS3, preko Fiata 500, pa sve do Minija.

Može proći i kao zavodnik

Pritom Clio leži na čvrstim nogama, makar u ovoj verziji ima sportske gume od 17 cola on i dalje mirno guta neravnine, nimalo ne ljulja i ne bježi preko nosa, a na gasu uvijek osjećate dovoljno snage za sve što vas može snaći na cesti. Šestobrzinski mjenjač je u novom ruhu izgubio onaj gumenasti osjećaj, a njegov klik-klak zvuk na koji se znaju žaliti neke kolege u ovoj varijanti itekako ima smisla. Clio sa 110 dizelskih konja bez problema jurne do psiholoških 130 km/h, na toj brzini nije bučan i u njemu se dadne ugodno putovati auto cestom, gdje nećete pokleknuti ni pred većim takmacima. Krajnja brzina je negdje oko 180 km/h (deklarirano 182)

Da zaključimo, Clio je kompletan automobil, koji za novce koji u ovom slučaju nisu mali, ipak daje poprilično. On je i dalje nazivno malen auto, ali dovoljno jak i odrastao da vas može dovesti gdje god želite. Prtljažnik od tristotinjak litara pritom nije svemoguć, ali proguta dovoljno stvari za odlazak u život dvoje ljudi, pa makar i negdje na more. Istina, ne kupuje se Clio za obiteljska putovanja, on se nabavlja kao drugi automobil u kući, koji ispunjava gotovo sve želje,  sve dok ne tražite da vam glumi kombi.

A sa dCi motorom od 110 „konja“ on je idealan čak i za očeve u krizi srednjih godina, one koji nemaju novca za ozbiljan sportski auto, ali bi još jednom u životu htjeli podivljati (a da pritom auto ne bude neki gutač benzina i gutač plaće na ratu kredita). Sa svim ovim šminkerskim detaljima može proći i kod gospođe, kojoj je ionako svejedno koliko je „konja“ ispod haube, sve dok je njezin najdraži konj zadovoljan, a kućni budžet zaštićen od keširanja na „mužev auto za drugu mladost“.