Žene su izmislile brisače na autu!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svaki put kad pada kiša i kad u pogon stavite brisače na vašem automobilu bilo bi lijepo sjetiti se da je brisače izmislila jedna žena. Iako se vožnja automobilom uglavnom smatrala muškim poslom (uz čast izuzecima) i iako su većinu izuma po pitanju automobila patentirali upravo muškarci, nitko od muškaraca nije se sjetio smisliti nešto što bi tjeralo vodu sa stakla vjetrobrana.

Sve dok jednog kišnog dana u posjetu New Yorku nije stigla Mary Anderson iz Alabame, koja je primijetila kako vozač tramvaja svako malo izlazi na kišu kako bi s vanjske strane vjetrobrana obrisao nakupljenu vodu. U trenu joj je palo na pamet kako bi bilo lijepo izmisliti nešto što bi omogućilo da se voda sa stakla briše iznutra.

Mary Anderson

Nakon dosta razmišljanja i svakojakih nacrta na papir je bacila mehanizam koji praktično poznajemo i danas – sustav ručice i poluge s jedne strane, te gumeni brisač nataknut na metalni nosač, koji opruga pritiska da se ne odigne od stakla.

Sustav brisača patentirala je 1905. godine i u obranu muškaraca možemo reći da je patent vrijedio ispočetka za tramvaje, jer su automobili u to vrijeme uglavnom bili „otvorene kočije“ koje su za ružnog vremena ostajale u garaži.

Zašto ručno kad može elegantno?

Kako su prvi brisači bili pokretani mehanički s vremenom se pokušavalo doći na ideju kako osloboditi vozača muke stalnog pokretanja poluge. Tu opet na scenu stupa žena – Charlotte Brigwood, koje je 1917. godine patentirala električni brisač, ali je relativno dugo ostao zaboravljen. 

U međuvremenu se pojavljuje  automatski vakuumski brisač u svim modelima Cadillaca, koji je, nažalost, ovisio o radu motora, pa bi na jakim uzbrdicama totalno usporio s radom. Ako ste vozili neki jeftiniji auto vakuum ste stvarali ručno. Tek 1926. netko se sjetio iskoristiti patent Brigwoodove i otada se pojavljuju na automobilima brisači kakve danas poznajemo – povezani na električnu mrežu automobila.

Zanimljivo da je do šezdesetih godina prošlog stoljeća bilo nemoguće naći automobil čiji brisači bi radili u intervalima – ili su radili ili nisu radili. Sve dok 1963. Robert Kearns, dakle ipak muškarac, usput i profesor strojarstva, nije skužio kako ga strašno iritira što brisači na slaboj kiši rade kao da je pljusak. Imao je ozlijeđeno oko i slab vid (na svadbi ga pogodio izravno čep od šampanjca!)pa ga je stalni rad brisača i živcirao i smanjivao mu visno polje ionako slabog oka. Sustavom koji je uključivao kondenzatore različitih kapaciteta omogućio je da brisači rade u nekoliko različitih intervala.

Iako je svoj patent nudio Fordu, kasnije i Chrysleru, veliki proizvođači su ga isprva odbili, a onda ga je Ford nagovorio da, u ime sigurnosti, kao pravi Amerikanac, Kearns jednostavno mora objaviti javnosti svoj patent. Kearns je to i učinio, uz usmeni dogovor o novcu. Naravno, Ford ga je prevario te odbio njegov patent i plaćati, u međuvremenu razvivši, ispostavit će se identičan vlastiti sustav.

Borba koja mu je uništila zdravlje

Robert Kearns dugo je vodio pravnu bitku za svoja izumiteljska prava, navodsno je doživio više živčanih slomova i čak posijedio preko noći, da bi zadovoljštinu, kakvu – takvu, dobio tek 1990. Kada su mu i Ford i Chrysler isplatili određene novce (u milijunima dolara), ali je sud odbio priznati mu da su tvrtke namjerno kršile njegova patentna prava.

Robert Kearns

Kako je u međuvremenu podignuo tužbe i protiv svih ostalih proizvođača automobila, koji su u međuvremenu proizveli milijune i milijune vozila sa njegovim patentom brisača, i sve te parnice izgubio – na kraju je ostao bez stečenog novca, pa čak i zapao u nove dugove. Preminuo je 2005., shrvan Alzheimerom ne dobivši pravnu bitku za svoj izum.

Eto dakle, kad vozite automobil po kiši, sjetite se Mary Anderson, Charlotte Brigwood – i Roberta Kearnsa. Upravo oni su zaslužni za izum brisača, koji u raznim intervalima omogućuje da i po najvećem pljusku vidite cestu – i što je najvažnije, da po najvećem pljusku ne izlazite napolje brisati vodu sa vjetrobranskog stakla!