Za one koji vole manje, ali hoće puno više!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Oh, da – Toyota C-HR!  Druga generacija automobila koji nije uopće pravljen po afinitetima naše domaće publike, ali je kao u inat uspio pronaći put do srca i solidnog broja ovdašnjih vozača. Za jednu Toyotu, makar smo se u međuvremenu posve naviknuli na taj novi, hrabar dizajn, C-HR je pri prvom pojavljivanju djelovao izrazito radikalno, oštro i kao sa onog svijeta. Kao kakav svemirski stormtrooper! Još taj koncept kupeovskog oblika na visokim, krosoverskim nogama. Bio je stvoren da bi, činilo se, ovdašnje auto sveznalice o njemu pričali viceve!

No, jeste li ikad čuli neki vic o Toyoti? Jeste li ikad sjedili do u kasni sat i društvo je krenulo, malo ili više pripito, pričati o automobilima? Naravno da jeste! Jeste li se naslušali mišljenja i grubih fora na račun Francuza, Nijemaca, Talijana i njihovih automobila? A Toyota? Kažeš da voziš Toyotu i svi malo zastanu. Pokušavaju pronaći kakav sočan vic, kakvu omalovažavajuću foru, ali teško je. Ne ide.

Svemirski dizajn za ovozemaljske užitke

Nekoć se Japancima odavala počast zbog pouzdanosti, a općenito prišivala dosada i sivilo plastične unutrašnjosti, ali pogledate li novi C-HR možete se na to samo nasmijati, iako svi mi znamo nabrojati deset, dvadeset, pa i pedeset japanskih automobila koji su bili uzbudljiviji od zadnjeg uprizorenja  Johna Wicka. A novi C-HR definitivno ide kao 51. na tu listu.

I? Što to ima u Area 51? Svemirac kao i ranije, samo sada još korak dalje u budućnost! I dok primjerci prve generacije C-HR i dalje razbijaju monotoniju na našim parkinzima, novi ide korak dalje. Sivi plastični elementi sad su lakirani u crno, paleta boja je ludo zabavna i upečatljiva, a crna boja kao kombinacija, koja dominira bokom i straga, izdvaja C-HR od mase drugih pokušaja da se bude jedinstven.

Uz sve to, iako su se u međuvremenu smione crte prednjih i stražnjih svjetala raširile na sve proizvođače, pogotovo ako su na električnim autima, C-HR i dalje predvodi u igri – pogodi koja su mi glavna, a koja dnevna, a gdje su mi maglenke? Čak nas je sam nos u trenucima opće zaprljanosti automobila podsjetio malo na hrabrost sličnu Teslinom Cybertrucku. S tim da je C-HR ipak mnooogo upotrebljiviji i po gradu i po cesti, pogotovo u našim okvirima.

Hibridna tradicija nije pura

Kad smo kod upotrebljivosti, svi znate kako je Toyota pionir hibridnih automobila. Još tamo krajem devedesetih, dok je jedini sinonim za struju u automobilu bilo sveto trojstvo akumulator – anlaser – alternator, a većina proizvođača ni u snu nije htjela ni pomisliti kako dizelaši nekad mogu doći pod znak pitanja, Toyota je vjerovala kako kombinacija klasičnog motora i električnog motora može biti dobitna kombinacija po pitanju ekologije i potrošnje. Dok su drugi odmahivali rukom na mogućnost smanjenje potrošnje i zagađenja i nabacivali konje i kilograme, Toyota je razvijala hibride iz generacije u generaciju.

I? Što ćemo sad? Vjerovati Toyoti ili svima ostalima, koji su navrat – na nos krenuli sa hibridizacijom, da ne kažemo elektrifikacijom? Doduše, Toyoti se prigovara kako ne žuri sa elektrifikacijom i kako je od rijetkih proizvođača koji smatraju kako nagli prijelaz na isključivo struju nije dobar, ali to nije tema. Tema je C-HR i ponuda koja seže od 1,8 do 2,0 litarskog motora, s tim da se u ovoj generaciji prvi puta pojavljuje na izbor HEV i PHEV verzija. Eh, s nostalgijom se prisjećamo kako smo sami sebe, pa i vas, učili što je to hibrid i kako funkcionira, a sada vam pišemo kako je HEV onaj hibrid kojem smo vas učili, onaj koji ne dosađuje kablovima i punjenjem na utičnicu, nego je zatvoreni sustav u kojem se dva motora nadopunjuju.

Pljuga ili cuga? Ni jedno, ni drugo!

A PHEV, kojeg ćemo danas preskočiti, je onaj malo više ekološki, ali i malo više naporan C-HR, gdje ako želite malo više voziti na struju i imati mirnu savjest, pa pritom zadovoljiti neke ekološke norme (srećom, ne i ovdašnje) morate svako malo razmotavati kabl iz prtljažnika i uštekavati ga. No, navika je čudo. Usput, samo da kažemo, da se u dugim raspravama o automobilima, možete pohvaliti kako C-HR ima i pogon na sva četiri kotača. Naravno, ako kupite tu verziju.

Dakle, mi smo imali na testu C-HR HEV. Ako ga dobijete sa 2.0 motorom onda možete računati i na 197 KS snage, što je, to odavno znamo, kombinirana snaga elektromotora i još uvijek glavnog motora, onog sa unutarnjim izgaranjem benzina. Kojeg, da se ne lažemo, naši čitatelji još uvijek simpatiziraju, kad već nema na izbor dizelaša.

A kad smo već kod dizelaša, njega su u Toyoti s pravom zaboravili, a niti vozači ga ne spominju – jer hibridni C-HR troši....troši...zapravo ne troši. Odnosno, troši, ali malo. Jako malo. Čak i manje od mnogih dizelaša. I za razliku od svih benzinaca i dizelaša, jako malo, najmanje moguće, troši po gradu. Koliko je to? Kombinirano oko pet litara, ali s malo pažnje možete se iznenaditi i sa manje. Ne vjerujete? Probajte!

Pritom se još uvijek benzinac zna iznenadno oglasiti, kada sustav prepozna da mu je vrijeme da se probudi, ali brzo se naviknete da je tako. Ugoda u vožnji? Posebno pri odabiru sportskog moda, kada je upravljač konačno malo osjećajniji, čitajte – više tvrd, Toyota C-HR vozi se živahno, ali čitavo vrijeme odaje jedan posve novi dojam – izrazito čvrstog i moćnog automobila. Jednostavno, da se prisjetimo naslova – Toyota C-HR nije (pre)veliki automobil, ali zadovoljit će sve one koji vole osjećaj kao da voze veliki, odrasli, čak i premium automobil. Podvozje poznato iz veće Corolle Cross je odranije poznato kao sigurno i čvrsto k'o sef.

Siguran i vama i okolici

Dobro, moguće je da nas je malo razmazila najbolja oprema, ovdje prigodno nazvana sportskim Toyota žargonom – GR Sport! Više se može samo uz dodatak Premiere, ali to kad se budete konzultirali sa osobljem u autosalonu. Prekrasna alcantara na rukohvatima i sjedalima, fini materijali na instrumentnoj ploči i čvrsti spojevi i tipke. Toyota ne bi bila Toyota kad ne bi igrala svoju poznatu igru – budi ipak nešto drukčiji od drugih – tako da su digitalni instrumenti ispred vozača prepuni ikonica i animacija, tako da ćete se na sve morati navikavati kao da ste sjeli prvi put pred Playstation i dali vam odmah opaku igricu! Ali, tim uzbudljivije!

Taman kad pohvatate što to sve svijetli i svira oko vas, spoznat ćete kako je mjenjač jedan od onih s kojima se ipak ima što raditi, makar je e-CVT, odnosno bestupanjski. Naime, staviti ga u „pogon“ ipak zahtijeva određene radnje, što vas u današnje vrijeme totalno pojednostavljenih mjenjača čini vozačem koji umije i nešto „devriti“ oko auta. Eto, opet malo o uzbuđenju.

Središnja konzola je bogato tapecirana, suvozaču je malo neobično što se podiže poput zida prema njegovom koljenu (što će otežati prostor mladom ljubavniku da dohvati predmet požude zvani koljeno, ali to su ionako davna romantičarska vremena , a C-HR je, da ponovimo, ultramoderan auto). Možda će suvozaču malo smetati i neobično zakrivljen prednji panel, koji mu opet sužava prostor za lijevo koljeno, ali će zato po širini i njemu i vozaču biti – kraljevski!

Vozač na prvom mjestu!

Vozaču je u Toyoti C-HR definitivno najbolje! On, uostalom, i kupuje auto pa je red da je tako. Sjedala, strujom pokretana i s memorijom i grijanjem jedna su od najudobnijih i općenito najboljih u kojima smo sjedili u zadnje vrijeme. Ergonomija, usprkos Toyotinim smionim dizajnerskim rješenjima – na vrhunskoj razini. Dotle su nivo buke i eventualne lupe podvozja preko rupa i ležećih policajaca na niskoj razini. Udobnost vožnje za ovako ne previše dug automobil – na viskokom nivou! Na izrazito visokoj razini je i oprema – nema čega nema i ništa ne fali – imate čak i HUD, onaj displej koji se projicira na vjetrobran, akoji bi mi, da se pitamo, uveli kao obveznu opremu u sve automobile.

Pritom C-HR stalno upozorava vozača – te voziš prebrzo, te ne gledaš pravo, te ovo, te ono – ali dobra je vijest da su sve te opcije više savjetodavnog karaktera i možete ih ignorirati – ali vas definitivno vremenom naviknu da vozite sigurnije. Zvučni signali i podražaji sa instrumenata, pardon, tableta, mogu malo ići na živce, ali jesmo li vam već spomenuli tu dozu uzbuđenja kada nešto svira, a vi se pitate što je, kvragu, sad? Kad ono – vozite prebrzo! Kako prebrzo, majku mu? Nećete vjerovati koliko ulica u Mostaru ima ograničenje na 30 km/h, a većina nas vozi puno brže.

Je li to zbilja tako nisko ograničeno? Ako je vjerovati Toyoti i njezinim radarima – da! Policiju nismo stigli upitati jer je nema na cesti. Ali, ako vam je to bitno, upravo vozimo Mercedes GLC i ograničenja su u dlaku ista i na njihovom radaru. Osim spomenutog HUD-a i ekrana pred vozačem, na sredini je veliki ekran, koji ovisno o opremi može biti veći ili manji, ali uvijek dovoljan.

Sve se lako čita, navigacija je tvornički odlična, a fizičke tipke dostupne i pri ruci – s tim da nas je, priznajemo, oduševio u svemu old school pristup znamenkama sa prikazom temperature i ostalih klimatskih opcija. Povratak u rane godine ovog milenija, što dođe nešto kao onaj famozni plavi digitalni sat iz osamdesetih, koji je donedavno krasio unutrašnjost svake Toyote kao neka vrsta amajlije.

Još malo o neobičnom i zanimljivom

Joj, vratimo se mi konačno općim podacima Toyote C-HR – ima zanimljiv panorama krov, bez zastora, ali sa obećanjem kako neće biti vruće ljeti, a ostaje atraktivan u svim godišnjim dobima. Straga se fino sjedi, ali je za glavu i dalje malo tijesno, ako ste viši od 180 cm, onda pogotovo, ali je barem malo manje klaustrofobično nego na prvoj generaciji.

Vidljivost okolo i straga, i bez pomoći izdašnih kamera i senzora, puno je bolja nego prije – a na ukupnu dužinu automobila od 436 centimetara prtljažnik od 364 je okej. Pogotovo jer se spušta na dugme, a i zaključava usput na drugo dugme na otvorenim vratima. I ima sjajnu foru – ime automobila koje nije naljepnica niti bedž, nego svjetlo u sredini! Da svi znaju, i po danu i po mraku, da vi vozite nešto posebno!

Ako idete na put, automatsko kočenje, opet radarski podržano, stari je Toyotin sigurnosni adut, koji je sada tako lijepo razražen da se možete slobodno prepustiti svom automobilu da koči umjesto vas, a pritom znati da energija kočenja ide u bateriju.  A po gradu, osim sustava automatskog kočenja u nuždi, koji prepoznaje i pješake i bicikliste i umirovljenike i majke s djecom, odlično dođe pokrivanje mrtvih kutova – i izuzetno lijep krug okretanja od 10,8 metara!

Neki vic na kraju?

Brzina – 182 km/h. Ubrzanje – oko 8 sekundi. Potrošnja? Rekli smo, ali valja ponoviti – malena, sitna, nikakva! Cijena? Jaka! Ali jak je i C-HR. Automobil koji neće ući niti u jedan vic i kojeg komotno možete nabaviti da vam se na njega ne „natovari“ bilo koji član rodbine, netko iz susjedstva ili kolega s posla. Uostalom, imat će oni respekt za nekoga tko je za automobil izdvojio najmanje 59.990 KM. A najviše koliko mu je srcu i žiro računu bilo milo. Za auto koje nije stalo ni u jedan podli vic, zapravo sasvim realno.

Ako se sjetite u međuvremenu nekog vica o Toyotama – U salonu Auto Nuić vas nestrpljivo čekaju da im ga ispričate.