"Zelena" ideja koju su popularizirali hipiji proširila se širom svijeta

Tekst članka se nastavlja ispod banera

"Beton, beton, samo beton, beton nama treba" pjevao je Rambo Amadeus prije desetak godina, a njegov sarkazam bio bi zabavan da nije bolno istinit. Ljudi su sve dalje od prirode, a davno je primijećeno da ono što je marginalizirano u životu biva marginaliziranim i u popularnoj kulturi, pa danas djeca znaju nabrojati više likova iz videoigara nego divljih životinja, u riječima pjesama priroda se spominje triput manje nego 1950-ih, a odlazak u šumu počeo se propisivati kao vrsta alternativne terapije.

Kao jedan od odgovora na spomenuto stanje sedamdesetih godina prošloga stoljeća razvilo se tzv. gerilsko vrtlarstvo, koncept koji živi i danas i obuhvaća različite prakse koje su se proširile u čitavome svijetu. Ukratko, gerilsko vrtlarstvo je sadnja biljaka u javnom urbanom prostoru koji je zapušten ili neiskorišten, pri čemu riječ "gerilski" ističe nepostojanje dozvole za sadnju - i to je ono što i čini gerilsko vrtlarstvo ilegalnim.

Ciljevi vrtlara gerilaca šaroliki su, nipošto nisu loši i često se poklapaju: od poboljšanja kvalitete života u gradovima i proizvodnje hrane za zajednicu u potrebi do isključivo estetske svrhe. Gerilsko vrtlarenje politički je čin s ciljem da se prostor grada vrati građanima i ozeleni, pa je istovremeno ovdje i riječ o "privremenom" ili "DIY" urbanizmu ili zelenom urbanističkom aktivizmu, piše punkufer.hr.

Zelene ideje sedamdesetih

Prvi vrtlari koji su svojim angažmanom uredili zapuštene javne površine bili su Gerrard Winstanley (1649.) u Engleskoj i John Appleseed Chapman (1801.) u SAD-u. Termin gerilski vrtovi prvi je put upotrijebila Liz Christy 1973., a njezina Green Guerilla na području Bowery Houston u New Yorku pretvorila je zapuštenu privatnu parcelu u vrt o kojemu se i danas, iako je sada pod upravom njujorških gradskih parkova, brinu volonteri.

Među najvećim i najpoznatijim svjetskim gerilskim vrtovima je i "rajski vrt" Adama Purplea u istočnom Manhattanu, u obliku kruga u čijem su centru yin i yang, a postoji od sredine 1970-ih. People's Park u Berkeleyju u Kaliforniji prvi je javni park koji je nastao upravo iz pokreta gerilske sadnje tijekom kasnih 1960-ih godina, na zemljištu u vlasništvu Kalifornijskog sveučilišta. Puno mlađi, Guerrilla Park u Wellandu u Kanadi nastao je 2013. na zapuštenom području kao inicijativa lokalnih stanovnika, a u program su se uključili i vizualni umjetnici i gerilski vrtlari, pa se u ovom - danas u potpunosti održavanom i obnovljen prostoru - održavaju koncerti, priređuju izložbe i razna druga događanja.

Briselski gerilski vrtlari 2007. proglasili su 1. svibnja Međunarodnim danom gerilskih suncokreta, pa se od tada svake godine na taj dan dijeli sjeme koje se sadi na neatraktivnim i zanemarenim mjestima. Razina više u gerilskom vrtlarstvu podrazumijeva i „opasnije oružje“: sjemene bombe.

Dobar izbor za gerilski uzgoj su vrste cvijeća koje toleriraju sušu: uz spomenuti suncokret to je i neven, a od povrća zahvalni su špinat, rotkvica, rajčica, kelj i zelena salata. Isto tako, uvijek su dobar izbor autohtone i naravno hipoalregene biljke. Najbolje je bombice saditi u rano proljeće, prije nego što se ostalo susjedno bilje ponovno ne počne obnavljati i kada ima dovoljno kiše.

I stručnjaci gerilske akcije sadnje ocjenjuju isključivo pozitivno, a nelegitimnost takve sadnje  čini se slabašnim argumentom jer se uređuju zapuštene i zanemarene površine u gradovima u kojima ionako nedostaje zelenila.