Djevojka išla od trgovine do trgovine i platila tuđe dugove

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mala, obična prodavnica u selu, u suvremeno doba globalizacije, suprotno svim ekonomskim logikama, opstaje. Vjerojatno je Balkan po tome izuzetak. Jedan od razloga što ne gubi interes mušterija jest čuvena "teka koja trpi veresiju" kupaca financijski nemoćnih da odmah plate, uglavnom osnovne životne potrepštine. Vlasnici tih i takvih trgovina imaju posebnu definiciju za svoj način rada, piše Al Jazeera.

"Mi smo oni koji održavaju socijalni mir u zemlji. Kupci koji nemaju novca u datom trenutku ne mogu otići u velike tržne centre. Dođu nama i upitaju mogu li uzeti robe u vrijednosti 100 KM. Odobrimo im, kupe i ubrzo izmire dug. Sljedeći put pitaju za 150 KM. Damo im i tako se to vuče", kaže Almir Garagić, čija je supruga vlasnica male trgovine u Arnautovićima pored Visokog. Upravo u tu radnju četvrtak je došla jedna djevojka sa specifičnim zahtjevom upućenim zaposlenici Selmi Kovač, koja se zatekla u smjeni.

"Taj 15. lipanj za mene je najsretniji ili najtužniji dan. Lijepi mubarek mjesec ramazan, mjesec darivanja. U 16:30 u radnji mirišu topli somuni i daju posebnu čar. Gledala sam na parking kako dolazi auto i izlazi osoba koju nikada nisam vidjela ni čula. Ulazi u radnju i, ne predstavljajući se, pita za vlasnike. Blago, tihim glasom, pita me da li dajemo robu na veresiju, imamo li dužnika i čuvenu teku. Na moje začuđeno 'da' odgovara kako bi željela da je očisti do trenutka njenog ulaska u radnju, kako bi svi dugovi bili regulirani. Kod mene šok i nevjerica. Pitam se da li su to oni dobri ljudi za koje smo čuli da postoje, ali se ne sreću. Svi su mi osjećaji bili pomiješani, a teka riješena!

''Odlazi stranac, a toliko dobroga ostavlja iza sebe. Želim joj svako dobro, a u isti trenutak razmišljam kako reći mušterijama da nema duga i kakvu će to reakciju izazvati. Kako sam nekome govorila da više nemaju duga, tako su me gledali u nevjerici. Bilo je suza i zagrljaja od kojih mi se srce cijepalo. Neka ovo bude ogledalo da uvijek treba dijeliti i činiti dobro. Neka Uzvišeni nagradi osobu ili osobe najvećom nagradom na oba svijeta", kaže Selma, dodavši kako se nada da će veresija-teka konačno nestati. Njenu priču potvrđuje vlasnica radnje i iznosi svoj pogled na nesvakidašnji događaj:

"Kada mi je djevojka to rekla, iskreno, nisam mogla vjerovati. Uzela sam dvije teke, izašli smo ispred radnje i počeli sabirati. Došli smo do brojke od 4.400 KM. Sve je izmirila do posljednje marke. Meni su suze potekle. Ne mogu reći da mi nije do novca. Odmah sam u sebi pomislila: 'Bože, čime sam zaslužila da mi se to dogodi?' Nije to mala stvar, prekrižila sam više od stotinu dužnika. Djevojka koja je platila njihove dugove uslikala je teku, pozdravila se i otišla. I kažem: da im dragi Allah dadne sve što se poželjeti može! Zdravlje, pa sve ostalo. Zar još uvijek postoje takvi ljudi? Ne mogu riječima objasniti kako su mene obradovali, a onda mogu misliti kako su obradovali toliki narod", priča i danas iznenađena Habiba Garagić, vlasnica radnje koja posluje od 2007. godine.

Slična situacija bila je i u sljedećem selu, Uvorićima. Vlasnica tamošnje trgovine Mirzeta Trako opisuje jedan ramazanski dan koji će ipak imati svoju specifičnost.

"Do mene je došla radnica kazavši kako je u radnju ušla djevojka i pitala dajemo li robu na veresiju i upisujemo li u teku. Potvrdno sam odgovorila, misleći da ona traži da uzme nešto robe. Od mene je tražila da vidi teku i da zbrojimo brojke. Nisam znala kako da se postavim. Tko je ona i što hoće? Nije mi se ni predstavila. Počela sam zbrajati i kada smo došli do 2.010 maraka, stala sam i rekla da je to to. Nisam dala da nepoznata osoba vidi imena iz teke, zbog susjedstva. Izvadila je novac i otišla. Ja sam ostala sva izgubljena, u šoku. I sada sam", poručujući da nitko od bivših dužnika nije upoznat da je obrisan iz teke.

Neke od radnji već su na izloge istaknule poruku onima iz "teka" da je njihov dug izmiren. Sada, kažu, čekaju reakcije, a ne sumnjaju da će se tek nagledati sretnih lica.

Također kažu da je djevojka išla od radnje do radnje i sve što je htjela reći o donatoru jest "da želi da se poštuje nijet onoga tko takve stvari radi i da se obratimo radnjama po cijeloj općini".

I tako ova (ne)završena priča kruži visočkom čaršijom i okolinom, ostavljajući ljude u razmišljanju. Možda joj je to i cilj?