Ilitiga biznis priča s istočne strane

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Skupina splitskih studenata prilikom osnivanja Hajduka najvjerojatnije ni slutila nije da je najpoznatija praška pivnica idealno mjesto za osnovati nogometni klub koji će živjeti vječno. Naime, U Fleků je najstarija praška pivnica koja još od 1499. godine neprekidno kuha pivo.

Na stranu Flekovih pet stotina godina, ako bi krenuli u potragu za najstarijim europskim biznisom, nema potrebe ići tako daleko, tek se zaputiti do Salzburga. Grad poznat kao rodno mjesto Mozarta malo je manje poznat kao stolno mjesto najstarijeg europskog biznisa. Unutar zidina starog benediktinskog samostana nalazi se restoran Stiftskeller St. Peter koji neprekidno, još od davne 803. godine uslužuje svoje goste.

Na stranu tih dvanaest stoljeća austrijske gostoljubivosti i njihov europski rekord, potraga za najstarijim biznisom/kompanijom na svijetu odvela nas je jako daleko, i geografski i kroz vrijeme. Nekako se nametnulo logičnim tražiti najstariju svjetsku kompaniju u rustikalnom Japanu – Zemlji izlazećeg sunca, dugovječnoj naciji starih ljudi. I bili smo u pravu.

Ima nešto u toj rustikalnosti Japana koja prožima svaku poru njegove prošlosti i sadašnjosti i kojom se oni, s razlogom diče. Tamo su i same brojke rustikalne: više od sto tisuća kompanija je starije od sto godina, a stotinu ih je starijih od 600 godina; dok čak šest najstarijih kompanija na svijetu dolazi upravo iz Japana.

Do siječnja 2006. godine apsolutni je rekorder bila građevinska kompanija iz Osake – Kongo Gumi. I ovdje, na samom početku naše priče, dolazi i njen epilog, a on kaže da Kongo Gumi više nije najstarija kompanija na svijetu: likvidiran je u starosti od 1428 godina! Kongo Gumi je bio živi simbol japanske tradicije obiteljskih kompanija, a danas je tek udžbenički primjer istog.

Kongo Gumi osnovan je 578. kada su se pozivu japanskog princa Shotokua odazvali majstori iz korejske države Baekje i pomogli mu u izgradnji hrama Shitenno-ji. Odazvali se, došli te ostali graditi budističke hramove po Japanu sljedećih četrdeset obiteljskih generacija. Osaka je prije tisuću godina bila poznata tek kao malo ribarsko selo sa 400 godina starim Shitenno-ji hramom. Današnje su prilike izmijenjene utoliko što je od ribarskog seoceta Osaka napredovala do statusa megalopolisa, ali s istim prepoznatljivim simbolom – Shitenno-ji hramom, koji još uvijek stoji na istom mjestu, u međuvremenu doživjevši tek sedam rekonstrukcija. Naravno, sve pod budnim okom Kongo Gumi kompanije.

Iako ne postoji monolitan argument da je Kongo Gumi najstarija kompanija na svijetu s neprekinutim radom, najbolji dokaz u prilog te teze nalazi se u Nihon Shoki (knjiga o povijesti Japana) iz osmog stoljeća koja Kongo Gumi imenuje graditeljima hrama Shitenno-ji. Obitelj Kongo pak povijest kompanije čuva zapisanu na tri metra dugom svitku papira koji potječe iz 17. stoljeća.

Iako su graditelji Kongo Gumija bili usko specijalizirani za izgradnju, održavanje i obnovu hramova, ipak su kroz stoljeća postojanja izgradili i dobar broj japanskih carskih palača i dvoraca. William O'Hara u svojoj knjizi 'Stoljeća uspjeha' tvrdi da je najvažnija stvar koja kompanijama jamči da traju stoljećima i stoljećima najobičnija… sreća! I teško se ne složiti s njim. No, osim sreće još jedna presudna stavka jest da kompanija pripada onim granama industrije koje se nazivaju besmrtnim. Naime, ljudi će uvijek imati potrebu jesti, piti, odijevati se, stanovati, odlaziti u hramove… i upravo su te potrebe zalog dugog opstanka kompanije.

Ali opet: zašto baš Japan? Uglavnom poradi njihove tradicije i načina razmišljanja. Japanci cijene harmoniju jednako kao i prihod pa čak i više. Kongo Gumi, kao i mnoge druge japanske kompanije propisuje korporativne vrijednosti koje njihovi zaposlenici moraju poštovati te se tim sinergijskim efektom podiže kvaliteta rada, proizvoda i jača povjerenje jednih u druge. Naravno, to su većinom tradicionalne vrijednosti: ne pij previše, radi marljivo i odgovorno, radi ono što najbolje umiješ i vježbaj to svakoga dana, održavaj harmoniju između rada i duha, poštuj i slušaj radne kolege i nadređene, ali ne slijedi ih slijepo... Nije to način za basnoslovnu zaradu preko noći, ali je recept kako steći odane klijente/kupce koji će rado doprinijeti kompaniji preporukom od usta do usta – marketing o kojem svaka kompanija sanja.

Zadnji CEO kompanije, Masakazu Kongo je kao ključ višestoljetnog opstanka kompanije naveo fleksibilnost u odabiru vođa. Specifično je da nasljednik nije uvijek bio najstariji sin, nego onaj sin koji bi se pokazao najbolji u aspektima odgovornosti prema poslu, talentu i zdravstvenom stanju. Čak štoviše, nije se uvijek ni radilo o sinu. Trideset osmi lider kompanije bila je Masakazuova baka. Pa još i više: zetovi koji bi pristupili obitelji Kongo uzimali su prezime Kongo i tako je bio osiguran opstanak obitelji čak i kada nije bilo muških nasljednika. U prosjeku su lideri ravnali kompanijom 35 godina.

Unatoč svojoj nevjerojatnoj povijesti, propast kompanije prouzročile su sasvim uobičajene okolnosti. Najveće promjene po kompaniju dogodile su se za vrijeme Meiji restauracije od 1868. do 1912., u vremenu kada se Japan ubrzano modernizirao prihvaćajući zapadnjačku kulturu i politički sustav. Kompanije koje su gotovo isključivo ovisile o državnom novcu, a među njima je i Kongo Gumi, bile su jako pogođene novim financijskim restrikcijama i praksama rezanja vladinih potpora. Zbog toga je kompanija morala proširiti svoju djelatnost i na privatne i komercijalne građevine. Iduće teško razdoblje u povijesti kompanije bio je Drugi svjetski rat kada su, istina tek nakratko, morali promijeniti djelatnost: izgradnju hramova su morali zamijeniti manufakturom mrtvačkih ljesova. Onda su skoro došle 80-te, doba ekonomskog booma u Japanu, kada je kompanija uzimala velike kredite da bi investirala u nekretnine. No, kada se mjehur ekonomske pohlepe rasprsnuo, u recesiji koja je Japan pogodila 1992.-93. godine akvizicije Kongo Gumija su doslovno krahirale. Osim toga, tih je godina Masakazu odveo Kongo Gumi u još veću diverzifikaciju slijedeći kratkotrajne hirove tržišta, proširivši se na izgradnju zgrada, bolnica i hotela. Iako su ti potezi jako naškodili kompaniji, ipak nisu bili fatalni; završni udarac zadala je kulturalna promjena: Japanci su u velikom broju prestali pohoditi hramove, stoga je od 1998. zabilježen značajan pad narudžbi za izgradnju hramova. Do 2004. prihodi su pali za značajnih 35 posto pa je Masakazu reagirao otkazima određenom broju radnika i stezanjem budžeta. Ni to nije pomoglo te su pred kraj 2005. dugovi narasli na 343 milijuna dolara i više ih nije bilo moguće servisirati. Likvidacija je bila normalan slijed događaja.

Novi menadžment, onaj koji je došao s novim vlasnikom, velikom japanskom građevinskom kompanijom Takamatsu, već je u svojoj prvoj godini tvrtku vratio na staze uspjeha: ostvaren je profit od 20 milijuna jena. Kompanija je sada podružnica Takamatsua te je i dalje usko specijalizirana za izgradnju budističkih hramova.

Masakazu Kongo o uspjehu kaže: ''Ako je obitelj u dobrim odnosima, onda od toga profitira kompanija. Ako je kompanija u dobrim odnosima, onda od toga profitira obitelj. Ruka ruku mije.''

Kongo obitelj je i nakon propasti kompanije ostala uz hramove. Naime, nastavili su raditi ono što najbolje znaju, a što se u Japanu naziva Miya Daiku – riječ je o tradicionalnim japanskim drvodjeljama specijaliziranim za uređenje hramova, na taj način omogućivši tradiciji dugoj 1428 godina da još uvijek traje.