Ima neka tajna veza

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Možda radničke klase više nema, ali praznika rada ima. Još iz vremena kada nisam shvaćao suštinu državnih praznika, izgledalo mi je šizofreno da se za praznik rada – ne radi! To mu dođe kao kada bi za Dan borbe protiv raka svako po dekretu trebao zapaliti po cigaretu! Ili da Dan žena proslavljaju samo muškarci...

Kako bilo da bilo, tek Prvi maj, neradni praznik rada ostao je omiljeni praznik radnog & neradnog naroda sadašnjih država i ondašnje nam počivše, koju su Titovi brigadiri izgradili na o-ruk, a Titovi pioniri rasturili natenane, po principu „malo tebi, malo meni“.

I sada, kada me netko pita što je ostalo zajedničko bivšim jugoslovenskim republikama, prvo što mi pada na pamet su Prvi maj i – Ždrepčeva krv!

Bez šale, mislim da na ovim prostorima broj onih koji nikada nisu probali Ždrepčevu krv ne bi prešao cenzus ni na jednim izborima.

A kao i kod svakog uspješnog proizvoda, teško je do kraja dokučiti tajnu zašto je baš ovo vino, poput narodne pjesme, postalo nezaobilazni dio ovdašnje tradicije: od slava i Novih godina, preko vjenčanja i rođendanskih trpeza, pa do prvomajskog uranka, kada se radnička klasa na livadama predavala čarima roštilja, rujnog vinca & komunističkog hedonizma.

Brat moje tetke, inženjer, svojevremeno je marširao u jednoj od onih prvomajskih parada kakve još pravi samo Kim Jong-un. Kao nagrada za sate usiljenog tabananja po asfaltu, u kasarni ih je na kraju uz paštetu & pasulj čekala i po čaša vina. Pogađate kojeg?

Zato me ne bi iznenadilo ako neka pošiljka Ždrepčeve krvi završi i u Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji. Ako već nije...