Izbjeglica iz Banja Luke: Od čišćenja WC-a do gradonačelnika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Od izbjeglice koji je za svoj novi početak bez stida zasukao rukave pa počeo s ribanjem toaleta do gradonačelnika u jednoj od razvijenih nordijskih zemalja, fascinantan je put što ga je “preko trnja do zvijezda” prešao Ilko Ćorković (48), Hrvat iz Banja Luke kojega je vihor našega rata doveo u situaciju sličnu onoj u kojoj su trenutno izbjeglice iz Sirije.

Ćirković za Dnevni list priča kakvu je Golgotu prošao da bi danas bio to što jest, prvi čovjek Borgholma, gradića na švedskom otoku Oland u Baltičkom moru gdje je 1993. s obitelji i samo dvije vrećice stigao u novi život.

''Naš život u Švedskoj je počeo u jednom kampu 7 kilometara sjeverno od Borgholma u kućici broj 110. Bio sam izbjeglica sa Lundegårda. Jedna od naših kćerki je rođena za vrijeme dok smo bili u kampu. Brzo smo shvatili da je znanje jezika najvažnije za uspjeh u novoj zemlji. Za naše uspjehe u Švedskoj smo puno zahvalni Švedskoj i njihovom narodu. Mi smo im zahvalni zauvijek za sve gostoprimstvo i humanizam. Oni su puno toga doprinijeli u našem razvitku. U integraciji u švedsko društvo puno mi je pomogao sport i nogomet. Igrao sam nogomet do 2004 i bio sam jedan od boljih nogometaša na otoku. Volim se šaliti i reći da bih volio biti politički Zlatan. Naravno mislim na najboljeg nogometaša Švedske Zlatana Ibrahimovića, koji je naše gore list. On je moj veliki idol koji je pokazao sta se može postići mukotrpnim radom'', započeo je svoju priču gradonačelnik Borgholma.

U kamp izbjegličkom kampu Lundegård je proveo 14 mjeseci. Ilko je u kampu živio u kućici i bio je sretan jer je imao krov nad glavom.

''Supruga i ja počeli smo sa učenjem jezika od prvog dana. Sjećam se dana kada sam kupio švedske novine nakon prvog tjedna učenja jezika i pokušao čitati. Po prirodi sam uporan i imam jak natjecateljski duh koji mi je pomagao tada, a i nastavku'', rekao je Ilko koji je u Švedskoj upisao fakultet ekonomski fakultet.

Za vrijeme njegovog školovanja zajedno je sa suprugom radio razne fizičke poslove.

''Nismo birali, čistili smo stubišta ja i moja supruga, radili u hotelu spremali i prali suđe, u jednom kampu sam čistio toalete, kosio travu itd. Nije me sramota priznati da sam imao trnovit put. Za vrijeme mog školovanja je moja supruga Valentina bila velika podrška u obitelji. Bez njene pomoći sigurno ne bih uspio. Zahvalan sam Švedskoj da nam je dala šansu i da je moj san o fakultetskom obrazovanju ispunjen. To je bio moj i mog oca veliki san. Na dan kada sam diplomirao na fakultetu pogledao sam u nebo i znao da je moj tata sa mnom'', rekao je Ilko.

On kaže kako je povrat kuće u Banja Luci dobio 2000-te godine, ali kako kuća propada. U Banja Luku dolazi gotovo svakog ljeta kad posjeti kuću i očev grob.

''Ruke moga oca su popravile većinu kuća u mom rodnom mjestu tako da on živi zauvijek tamo. Moja i majčina razmišljanja sa da ćemo obnoviti kući i zadržati, bez obzira što nema tu naroda sa kojim sam odrastao. Ljetos sam bio u Banjoj Luci obišao kuću i očev grob koji se nalazi na groblju Crkvene. Pokušavamo svake godine posjetiti rodne Ramiće, rodnu Banja Luku. Obavezno se sretnem sa mojim najboljim kolegom iz djetinjstva Darkom u Dragočaju. Rat nas je razdvojio, ali naše prijateljstvu traje. Osvježimo naše uspomene iz djetinjstva i mladosti. Sjećamo se mnogih nogometnih utakmica koji smo igrali za naš klub Polet/Krajišnik iz Dragočaja. Bili smo i ostali raja sa Unisa (tvornica u mom rodnom selu). Dao bih puno kad bi se mogli sresti opet u potpunom sastavu, ali velika većina od nas je razbacana po čitavom svijetu. Tko zna, možda ćemo odigrati opet koju utakmicu'', rekao je Ćorković.