Kako je duhan smilju predao titulu hercegovačkog zlata?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ljubinjski duhanari, sve više odustaju od uzgajanja nadaleko čuvenog hercegovačkog duhana i okreću se proizvodnji sve traženijeg smilja.

Razloga zašto napuštaju kulturu svojih djedova je više. Nakon obranog duhana, čiji su samo jedan dio uspjeli sačuvati od bolesti, suočavaju se s mnogo ozbiljnijim problemima nedostatka otkupnih stanica, što je uvjetovalo da sadnja ove industrijske biljke u Ljubinju odumire.

''Ove godine smo imali svega desetak vagona, što je, u odnosu na neki raniji period, kada se u otkupnoj stanici predavalo oko 35 vagona, zaista mnogo manje i svake godine će ga biti manje, a kao saditelji ostaju samo stariji ljudi'', objašnjava Dragoljub Sorajić, šef Odjela za gospodatstvo u općini Ljubinje.

Kaže da je ove godine 20 posto roda uništila bolest, tako da će i oni saditelji koji su navikli na ovu kulturu sve više odustajati od nje zbog velikih ulaganja u obradu zemlje i zaštitu biljke, a na kraju prodaja ide toliko teško da ove godine nisu zabilježene značajnije količine u distribuciji, pa je većina roda još kod proizvođača, pišu Nezavisne novine.

Sorajić tvrdi da o otkupu, ne samo u Ljubinju, nego i u bližem okruženju, nema ni govora, s obzirom na to da su odavno ukinute u otkupne stanice u Stocu ili Čapljini, pa su domaćini, koji prodaju tek pokoji kilogram, potpuno zbunjeni i ne znaju što da rade, osim da čekaju nakupce koji će im eventualno duhan kupiti na kućnom pragu.

Najprije je, kaže, prije nekoliko godina ugašeno ljubinjsko poduzeće „Doganija“, jedino u istočnom dijelu Hercegovine koje je otkupljivalo duhan. Ugašene su i ostale otkupne stanice u zapadnohercegovačkoj regiji, a, prema zakonu, proizvođači ne smiju računati ni na slobodno tržište, ali ne smiju duhan odvoziti ni na pijace.

Jedinu nadu za otkup ljubinjski proizvođači zasad polažu u novu općinsku vlast, kako bi se napravili izvanredni ugovori za otkup s Fabrikom duhana u Banjaluci, jer su na prostoru cijele Republike Srpske otkupljivači u Bijeljini i Obudovcu.

„Ono što, također, utječe na sve manju sadnju duhana su veoma niske otkupne cijene od svega tri i po marke, gdje bi se jedino povećanjem premija od resornog ministarstva ili općinskim subvencijama povećala isplativost sadnje ove kulture, koju, zbog svih nedostataka, sade uglavnom stariji sadioci, a sve ga više zamjenjuje smilje“, kaže Sorajić.

Dodaje da je, i pored velike ekspanzije sadnje smilja, koja je oborila njegovu otkupnu cijenu, i dalje isplativija sadnja ove i drugih ljekovitih biljaka, jer pojedini otkupljivači i prerađivači daju besplatan sadni materijal i svoju mehanizaciju, čiju naknadu rješavaju kroz otkup koji je, što je ljubinjskim poljoprivrednicima i najbitnije, zagarantiran.

Zbog toga je u Ljubinju sve više smilja, a sve manje duhana, jer se prave dugoročni, desetogodišnji ugovori za otkup po tri do tri i po marke po kilogramu, a već sada se u Ljubinju prerađuje po petnaest tona smilja…

Ono čime su se Hercegovci nekada ponosili bila je duhanska sorta visoki hercegovac, koji je, prema sačuvanim spisima, bio omiljeni duhan turskih sultana, a pušio se i na bečkom dvoru, pa je tada spadao među najfinije duhane svijeta.

Danas ga slabo puše i sami Hercegovci, koji sve češće posežu za prerađenim industrijskim pakovanjima duhana uvezenim iz inozemstva, o čemu svjedoči prodaja na hercegovačkim trafikama.