Konjički drvorezbari čekaju upis na Unescovu listu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Konjički drvorezbari čuvaju bh. tradiciju, prepoznatljivi su u svijetu i čekaju upis ovog umjetničkog zanata na Listu svjetske nematerijalne baštine. Kako osnažiti izvoz finalnih proizvoda od drveta, u situaciji kada nema dovoljno sirovina za još masovniju proizvodnju?

Osim Neretve, Konjic je od davnina poznat po drvorezbarima i njihovim rukotvorinama. Ovi čuvari kulturne baštine od austrougarskog razdoblja do danas promoviraju bh. tradiciju.

Sejfudin Vila vlasnik je drvorezbarske radionice Mulićev rekord. Priča kako su 1885. godine konjički drvorezbari prvi put izlagali na sajmu u Beču.

Od tada do danas zanimanje za tradicionalne radove konjičkih majstora ne prestaje.

''Drvorezbarenje je crtanje duše u teksturu drveta. Tu ekspresiju mora osjetiti novi vlasnik. Ja nikad ni za jedan predmet nisam rekao ima kupca - već nove vlasnike. Kao dijete vi mu predajete umjetninu na čuvanje'', objašnjava Vila.

Drvorezbarska radnja Mulićev rekord otvorena je 1929. godine. Njihovi proizvodi bili su prepoznatljivi u 40 zemalja. Na temeljima radionice proizvodnju je počela tvornica namještaja Šipad. Skupocjena zbirka ove obitelji najkompletnija je na Balkanu i predstavlja muzejsku postavku proglašenu nacionalnim spomenikom BiH.

''Mi imamo muzej drvorezbarstva, prvi u Europi, i 10-15 tisuća ljudi dolazi da uživa u mirisu Bosne'', nastavlja Vila.

Na ovom podneblju i obitelj Nikšić, jedan vijek, ukrašavanjem drveta priča priču o bh. čovjeku.

''I danas predmete izrađujemo na isti način kako su se radili i prije stotinu godina - tradicionalnom tehnikom koja je svojstvena Konjicu i koja je kandidat za Unescovu Listu svjetske nematerijalne baštine čovječanstva'', ističe Orhan Nikšić, suvlasnik firme Rukotvorine.

Ponudu su prilagodili zahtjevima tržišta nagrađivanom kolekcijom namještaja za izvoz, a svoje znanje i vještine prenose na nove naraštaje.

Industrijalizacija i masovna proizvodnja ugrožavaju opstanak proizvođača namještaja, manjih zanatskih radnji, ali i velikih proizvođača, prvenstveno nabavkom sirovina zbog nelegalne sječe i prodaje. U Hrvatskoj je zabranjen izvoz balvana i poluproizvoda, slično je uradila i Crna Gora, čak i entitet Republika Srpska, a nama prijeti sudbina Albanije.

''Albanija je na 10 godina zabranila sječu svih vrsta drveta u državi, a ako se kod nas nastave ovi trendovi, mi ćemo doći u sličnu situaciju jer se kod nas nekontrolirano siječe, a dosta i na crno'', upozorava Muhamed Pilav, vlasnik firme MS Wood i zamjenik predsjednika Udruženja proizvođača namještaja BiH.

Šteta pričinjena ekosustavima može biti ublažena pošumljavanjem.

''Mi smo preuzeli preko 8 tisuća kubika, a posadili smo više od 20 tisuća sadnica'', ističe Pilav.

I u Vladi su svjesni da dobre izvozne rezultate dugujemo prvenstveno plasmanu oblovine. Zbog toga rade na izradi strategije drvne industrije.

''Izvoz je, u odnosu na isti kvartal prošle godine, povećan za 15 posto. Taj trend raste. Međutim, činjenica je da se ne radi o dovoljno kapaciteta u cilju finalizacije drvnih proizvoda, ali radimo na tome'', naglašava Marinko Bošnjak, pomoćnik ministra energije, rudarstva i industrije FBiH

Podršku razvoju drvnoj industriji pruža i EU.

''Pokrenuta izrada jedne nove strategije za JI Europu koja će dati nove dimenzije - to su dimenzije digitalizacije industrije, tj. uvezivanje i praćenje putem računala. Generalno, idu bolji dani'', navodi Bošnjak.

Nedostatak sirovine nije jedina opasnost drvoprerađivačima. Kako kaže Selma Bašagić, tajnica Asocijacije drvne industrije i šumarstva VTK-a BiH, mnogi imaju kadar koji se školovao osamdesetih i lako se može desiti za koju godinu da to bude izrazit problem.

Prošle godine izvoz drvne industrije je premašio milijardu. Drvna industrija ima potencijal i može preuzeti ulogu privrednog nositelja razvoja kroz nova zapošljavanja. To će biti moguće kada ova oblast bude zakonski uređena i zaštićena mjerama za destimuliranje izvoza sirovina.