Ljubinje odsječeno od svijeta: Život bez vode, novina i dobrih putova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Općina Ljubinje je od prijeratne lokalne zajednice sa oko 4.200 stanovnika, bez ijednog nezaposlenog, danas spala na 3.756 žitelja, od kojih njih samo nekoliko stotina ima zaposlenje, pišu Nezavisne novine.

Govore da, iako je 21. stoljeća, svakog ljeta su prinuđeni štedjeti vodu.

"Ljeti nemamo vode, muka živa. Slabi su nam putovi, ni autobusi nam ne dolaze, a autobusna stanica stoji prazna jer ni oni koji voze na prolaznim linijama ne svraćaju na nju, pa niti možemo gdje putovati, niti se ovdje tko zaustavi. Da nema jedine linije za Trebinje koja se, kako znamo, održava zahvaljujući dobroj volji trebinjskih vlasti koje je plaćaju, Ljubinje bi bilo odsječeno od svijeta. Ne stižu nam ni novine, jer je jedini kiosk koji je postojao u gradu zatvoren. Izolirani smo od ostatka svijeta", priča jedna prodavačica, koja je željela da ostane anonimna jer je, kaže, u pitanju mala sredina, pa da se ne zamjeri.

Darko Krunić, kandidat iz DNS-a za mjesto načelnika općine na predstojećim lokalnim izborima, koji otvoreno priznaje da će, ako se nešto ne promijeni, Ljubinje nestati.

"U Ljubinju svi znaju da, osim zaposlenih u javnim ustanovama i uslužnim djelatnostima, rade samo dvije privatne proizvodne firme: 'Ljubinjeprodukt', koje zapošljava 50 do 60 ljudi na farmi jaja, i 'Karneks' koji vrši preradu mesa i također ima tridesetak zaposlenih. Ostalo su samo mini-djelatnosti, mini-farme i obiteljske djelatnosti uglavnom u poljoprivredi, od kojih skromno preživljava većina u našoj općini", kaže Krunić.

Ni on, kako kaže, ne može obećati pokretanje nekadašnjih gospodarskih kapaciteta poput ljubinjskih pogona "Sokola" iz Mostara ili "Inkosa", koji su nekad zapošljavali stotine Ljubinjaca i Ljubinjki.

Svjestan je i on, kao i prodavačica, da će malo tko doći u grad u kome su loši putovi, u kojem u ljetnim mjesecima nema vode, a nema gdje ni da se odsjedne.

Krunić navodi da je on sam nedavno bio u Banja Luci kako bi se iznašle mogućnosti da se što hitnije riješi opskrba putem bušotina.

Također će, kaže, pokušati dati doprinos i na rekonstrukciji putnog pravca od Ljubinja prema Stocu, koji je širok svega pet metara, ali će se, dodaje, potruditi i da s autoprijevoznicima dogovori zaustavljanje u Ljubinju, iako je autobusna stanica izgrađena na vrlo nepovoljnoj lokaciji, u krivini gdje je autobusima gotovo nemoguće ući.

Ljubinje je došlo u situaciju umirućeg grada u koji se život vraća samo ljeti, kad mladi, koji sve više napuštaju rodni grad, samo dolaze zbog posjete roditeljima, a i oni koji su ostali nemaju stalni izvor prihoda, čak ni u poljoprivredi, jer već godinama ne funkcionira ni organizirani otkup duhana, na kome je počivalo gospodarstvo ovog kraja.

Za uzgoj voća i povrća potrebno je navodnjavanje, a lokalne vlasti nemaju novca za subvencioniranje izgradnje hidrobazena, za koji je gotov projekt i većinom sredstava bi ga financirala međunarodna zajednica.

U Ljubinju ne radi ni jedini gradski hotel, koji je prodat u privatizaciji i kojeg je novi gazda polovično renovirao i zaključao, pa i oni koje put u Ljubinje nanese privatnim automobilima, a takvih u ljetnim mjesecima na putu prema moru ima dosta, u ovom gradu nemaju gdje prenoćiti.

Sve to bi se, slažu se mnogi, ipak moglo promijeniti da je samo malo dobre volje jer je, kako je to svojevremeno pisao i prvi novinar Hercegovine Žarko Janjić, Ljubinje do rata bilo gradić poželjan za život, na sudaru mediteranske i kontinentalne klime, u kome, i pored svih nedaća, i danas ljudi imaju poprilično dug životni vijek.