Mostar, Collector's Edition

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nema Mostarca koji će reći da je izgradnja kolektora sranje. Čak što više, mislim da smo svi početak gradnje pozdravili pljeskom. Grad koji sve više smrdi nego što miriše itekako vapi za konačnim rješenjem za otpadne vode. I  konačno je, nakon godina i godina koje je proveo kao predizborni adut, kolektor krenuo u nastajanje. Za naše prilike ravno čudu!

Svi smo trpjeli, radi općeg dobra, gužvanje kroz Mahalu na dnevnoj bazi. Svi smo imali svoju varijantu zapažanja da je to moglo bolje ili brže, ali pristali smo šutjeti da ne ometamo radove. Jer je dobro da se u ovoj dolini suza išta radi i bolje da ih ne ureknemo. Tako smo mislili.  Pa makar i mjesecima rovarili po asfaltu koji nije davno stavljen i koji je jedini u gradu još bio za neki ponos i diku, opet smo im, što bi se reklo – halalili.

Malo glupo nam je izgledalo da se počinje kopati i u Zaliku, dok se nije završilo u Mahali, ali šuti, nek' se radi. Nek' se vozila okreću na cestu koja to nije, nek' se truckamo k'o po ratnoj cesti spasa, otrpjet ćemo, samo nek' se završi.  

I onda dođe utorak kad skontaš da smo sad skoro začepljeni s obje strane. I sa sjevera i s juga sužen je ionako uzak prolaz. Grad slučaj je opet u blokadi! Ovaj put fizičkoj. Joj, kad su naišla tolika auta prema Mahali, a tamo napravljen čep, pa kad se gužva, k'o ono domine kad padaju, proširila gradom. Psovke, sirene, začepljenje…

I točno vidiš da je ovaj grad siroče, da nema on nikakvih gradskih otaca, a kamoli jednog oca. Postoji taj gradonačelnik, zaostao od dalekih zadnjih izbora - ali tu je on godinama samo da figurira, šalje čestitke i pozdrave i protokolarno se slika. Tu je i gradska uprava (namjerno malim slovom) koja ništa ne radi s planom i unaprijed, nego se prvo skrivaju i šute kad nastane problem, pa onda kad se konačno jave kažu da nisu nadležni. Ili krivnju prebace na nekog drugog. Ili nešto izmisle.

Ovim gradom upravljaju likovi kojima je glavna misao svakog jutra kad dolaze na posao s kim popiti kavu i što naručiti za doručak. Nije im glavna misao kako da grad učine boljim, ljepšim i funkcionalnijim.

Da je drugačije, davno bi ovaj grad počeo sličiti drugim gradovima, znao bi se neki red. Prije početka bi se našla ili asfaltirala neka alternativa za Mahalu dok su radovi u toku – ne bi se mjesecima radilo, a znalo da će doći do čepova, i ne bi se vozila u Zaliku natjerivala kuda se ni ovce nisu tjerale.

Da je drugačije odavno bi se moglo i okolo, i zaobilaznicom i novim, širim putem za Rodoč, oko Huma. Ali, nije drugačije. Jer ovo je grad kojim upravljaju loši.

Nema masterminda koji bi shvatio da posao šefa grada, prvog među nama, nije zajebancija i koji bi od svojih službi tražio red, rad i disciplinu. I stručnost. Nema čovjeka s obrazom, koji bi se stidio kada bi vodio ovakav grad. Nemamo čovjeka, nemamo ljude, koji bi uprli samo da se upišu zlatnim slovima u povijest kotline kao graditelji, kao stvaratelji, pa da se po njima pamti čitava epoha.

Dobro, pamtit ćemo i ovu epohu po nekima. Uz prigodnu psovku.

Nego, da se vratim na bitno. Nikakvog reda, nikakvog plana, sve naknadno, skrpljeno, nakaradno. Eto, to je Mostar. I to vidiš svaki dan, ali navikao si. Popizdiš tek kad se dogodi nešto što ne viđaš svaki dan. Kao ovo s Mahalom i Zalikom. I kad skontaš da smo skoro blokirani, umalo kao u ratu. A zbog čega? Zbog plana! Kojeg nema.

I hajde, recimo da ćemo i ovo progutati. Sve za opće dobro. I što ćemo progutati ako se nakon zatrpavanja pola toga ne asfaltira ili se navuče asfalt lošiji nego prije i tanak k'o ćat.

I onda dođe dan otvaranja kolektora…

U kakvom gradu živim, tek toga se bojim.