Maja Popovac
Mostarka koja je obnavljala Stari most: Voljela bih da se "rodio" u sretnijem društvu
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Rekonstrukcija Starog mosta u Mostaru, sagrađenog davne 1566. godine, koji je nakon rušenja tijekom rata 1993. godine potpuno obnovljen na današnji dan prije 14 godina, bila je zahtjevan građevinski projekt.
Pročitajte još
Trajala je punih pet godina. Krenulo se s prvim radovima na pripremi kamena temeljca za luk mosta iz obližnjeg kamenoloma Mukoša. Trebalo je pripremiti 1.088 kamenih blokova. Svaki blok imao je svoj broj, pločicu po kojoj se vidi gdje u projektu ima svoju poziciju. Osim toga, svaki je kamen bio izrezan tako da na sebi ima "mesa" po tri centimetra sa svake strane, da bi ga klesari mogli ručno obraditi te ga dovesti u konačnu formu za ugradnju.
Sve se to odvijalo pod budnim okom mlade arhitektice Maje Popovac. Sa svojih tridesetak godina, nakon završenog studija arhitekture u Pragu, puna ambicija upustila se u posao koji će ostaviti dubok trag u njenom životu.
Od početka obnove mosta, koji nije bio obična rekonstrukcija, jer je UNESCO bio u sve intenzivno uključen, bila je na poslovima radova na gradilištu, projektne dokumentacije do brojnih drugih obaveza u sklopu same organizacije, piše Faktor.ba.
''Dugo je trajala proizvodnja projekta, određivanje krive Starog mosta. Do sedme, osme sesije eksperata, mi praktično nismo ni znali koja je to kriva. Na kraju se odlučilo da će to biti ono što je najbliže prijeratnom. Nismo imali ni projekta. U Firenci se na osnovu tisuća i tisuća fotografija uspjela napraviti kriva koja bi zadovoljila sve zahtjeve'', prisjeća se Popovac.
U prosincu 2002. se izašlo na most i krenulo s radovima. Ubrzo nove prepreke, ustanovilo se da projektirano stanje nije kakvo treba biti, te je cijela priča ubrzo dobila treću dimenziju s kojom je valjalo izaći na kraj. No, upravo takve kompleksne stvari, tvrdi Popovac, čine ovaj posao posebnim. Da luk mosta ponovo zasja nad smaragdnom ljepoticom, značilo joj je sve u životu.
''Odrastala sam uz most, tu su bili moji prvi koraci, pa randesi, sve mi se događalo oko njega. Sama pomisao na to mi je bila nevjerojatna. Radila sam tu već neko vrijeme, a nisam mogla da vjerujem da imam tu čast da doprinosim njegovoj obnovi'', govori Popovac.
Tijekom radova na mostu, milijun čudnih situacija se događalo, tvrdi, no ni u jednom trenutku nije pomislila da neće završiti započeto, možda zbog svoje mladosti i ambicije, ali možda i zbog čvrsto usađene karakteristike, odgovornosti.
''Svakim danom, svakim zadatkom shvaćala sam da to što mi radimo je nevjerojatno. Često sam se pitala, kako su u vrijeme njegove gradnje radili bez krana, bušenja, supervizora itd... Kako su uspjeli, koja je to hrabrost bila, često sam sebi postavljala pitanja'', ističe.
Prisjetila se jedne situacija tokom demontaže, s obzirom na to da je radila na projektu u Firenci, pa je znala da to nije uopće "mačji kašalj". Došlo se do toga da se cijela istočna strana mora demontirati zbog lošeg stanja.
''Bojala sam se za radnike, jer su prognoze bile grozne, da je na jednom takvom gradilištu "normalno" da izgubite jednog do dva radnika. Zahtijevala sam da mjere sigurnosti budu zadovoljene. Sada, došao je trenutak, treba taj kamen, koji nije uopće u projektu, ukomponirati u isti. Uh. To je moje životno iskustvo, jer kad čovjek nešto toliko cijeni i poštuje, nije više pitanje tehnike, već pitanje respekta i straha. U projekt sam možda ušla naivno, no što sam duže radila, imala sam veći strah i respekt prema urađenom'', tvrdi.
Sve faze radova su bile interesantne na svoj način, a ključni kamen je bio poseban.
''Ne mogu zamisliti kako se Hajrudin, po predanju osjećao. No, on opet nije morao ništa imitirati, a mi smo bili plagijatori, koji imaju ogromnu odgovornost, što je i gora stvar. Morali smo plagirati nešto što je tako davno napravljeno, ne znajući toliko stvari'', dodaje.
Za nju kao inženjera je bio veliki izazov, no za Mostarku, jako emotivan svaki trenutak. Znanje je dobivala svakim novim kamenom... No, kada je sve bilo gotovo, nije se osjećala drugačije nego bilo koji drugi građanin Mostara.
''Nisam dovoljno ohola da bi to osjećala kao nešto svoje, to je jednostavno bilo nešto što se moralo napraviti. Vidjela sam ljude taj dan koji su bili više emotivno pogođeni nego ja. Valjda jer sam ja imala tu sreću da nešto tu uradim, pa sam bila malo više rasterećena. Kada imate nešto pod kontrolom, onda ste sigurniji, nego kad to iščekujete. Svi mi koji smo se na njemu odgojili, taj dan smo imali isti osjećaj'', istaknula je, jer ni ona nije prošla bez leptirića u stomaku.
Ostalo joj je krivo što se javno nije pratio svaki korak obnove, što mediji nisu više bili uključeni, jer bi danas ljudi više znali o vrijednosti ovog kulturno-povijesnog nasljeđa. Nakon 14 godina, poručila je samo jedno: "voljela bih da se rodio u sretnijem društvu".
