Može li radnik sam odlučiti i reći poslodavcu gdje želi da ide njegov iznos od plaće koji se izdvaja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Često se mogu čuti diskusije oko toga gdje je kvalitetnija zdravstvena usluga, kod privatnih doktora, ili u javnih zdravstvenim ustanovama, onim kojim gospodari država. Zaključak ovakvih razgovora je u većini slučajeva taj da je država loš gospodar. Ali što je apsurd, većina građana će reći da je dobar poslodavac. Svi znamo zašto, a to je i jedan od razloga „dobre“ funkcionalnosti državnog aparata.

Piše: Vladimir Ćorić, pravapacijenata.ba

Ovakav stav nije generalizirajući, te ćemo ga ograničiti samo na naše susjedne zemlje. Ima naravno i pozitivnih primjera, gdje država efikasno upravlja zdravstvenim sustavom, negdje samostalno, u nekim slučajevima u partnerstvu s privatnim zdravstvenim sektorom. Kada kažemo da je nešto državno, to je poprilično apstraktan pojam u našem slučaju, te sugerira da se ne zna „tko pije, a tko plaća“. U biti, zna se jako dobro tko plaća. Plaćaju oni koji su zaposleni i od čijih se plaća izdvaja pozamašan doprinos kojim se financira javno zdravstvo. Ilustracije radi, navest ćemo i egzaktne podatke.

Uzmimo za primjer prosječnu plaću od 840 KM koju primite na račun. To je neto iznos koji vam ostane nakon što platite državi sljedeće: penzije i socijalno 328.82 KM, zdravstvo 216.28 KM, obrazovanje 25.25 KM, red i sigurnost 20.54 KM, rad vlade 16.01 KM, odbrana 2.95 KM, ekonomija 0.63 KM… Ako se pretpostavi da smo potrošili cijelu plaću, plaćen je i PDV, što iznos za rad vlade povećava sa 16.01 KM na 54.04 KM. Ovo je stanje u Federaciji BiH, u RS-u je situacije nešto „lakša“, te se na neto plaću od 840 KM plati porez od „samo“ 552 KM.

Ne želeći sugerirati je li velika cijena svega ovoga što plaćamo, riskirajući beskonačne i isprazne dnevno-političko-ideološke diskusije, zapitajmo se kao potrošači, da li dobijamo dobru i kvalitetnu uslugu za cijenu koju plaćamo? I da li država mora imati monopol nad ubiranjem poreza ili doprinosa na zdravstvo, ili bi se pojedincu trebala dati mogućnost izbora da ako želi svoj novac može uplatiti nekom privatnom zdravstvenom fondu po želji. Glavno pitanje koje se nameće je da li ćemo omogućavanjem zdrave konkurencije na tržištu pružanja zdravstvenih usluga povećati kvalitetu istih? Može li radnik sam odlučiti i reći poslodavcu gdje želi da ide njegov iznos od plaće koji se izdvaja za zdravstvo? Šta bi se desilo? Građani se moraju zapitati jedno jednostavno pitanje, a ono glasi tko financira rad države? Odgovor glasi, poduzetnici i zaposleni građani financiraju rad države i njenih organa, plus u našem slučaju i brojni međunarodni kreditori. Kreditima koji će opet vraćati građani. No, da bi smo mogli promišljati o poboljšanju rada zdravstva i kreiranju nekih novih, efikasnijih i kvalitetnijih modela, moramo poznavati one koji postoje, te na osnovu dobrih i loših iskustava, kreirati od postojećih modela neki koji bi nama bio najkvalitetniji. Naravno u skladu s financijskim mogućnostima.

Vjerojatno većina pacijenata nije čula za Beveridgeov, Bismarckov, Semšakov ili tržišni model zdravstvenih sustava, te misli da je ovo što danas imamo jedini mogući model. No to nije nimalo čudno, s obzirom da je zdravstvo veoma bolna i komplicirana tema, vječito u raskoraku između kvalitete i dostupnosti, želja i mogućnosti. Obični građani se u većini slučajeva ne žele zamarati kompliciranim temama, a to je i jedan od razloga nepokretanja široke društvene diskusije na temu zdravstvenog sustava.

Bitno je znati da postoji više modela u zdravstvu, jedan od popularnijih modela je Beveridgeov, nastao u Velikoj Britaniji nakon drugog svjetskog rata. Ime je dobio po Lordu Williamu Beveridgeu. U ovom modelu se podrazumijeva da država financira zdravstvo iz državnog proračuna. Sredstva se prikupljaju općim oporezivanjem građana, putem izravnih (pojedinci, kućanstva, tvrtke) i neizravnih (prodaja roba i usluga) poreza. Pružatelji zdravstvenih usluga primaju direktne transfere iz proračuna. Ono što je zanimljivo za ovaj model je trend decentralizacije financiranja, prenošenje odgovornosti iz centralnih vlasti ne lokalne uprave. Ovaj model je prisutan u skandinavskim zemljama, Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Kanadi, Velikoj Britaniji, Irskoj, Islandu… Promatrajući zemlje čije zdravstvo funkcionira po ovom modelu, možemo ga smatrati veoma kvalitetnim i pravednim. On nudi opću pristupačnost i omogućava izravnu kontrolu proračunskih troškova državnoj administraciji.

Sljedeći popularan model je Bismarckov. Po ovom modelu funkcionira i zdravstvo u Bosni i Hercegovini, no nemojmo ga suditi po toj činjenici. Karakteristike ovog modela su načela solidarnosti i uzajamnosti. Oni koji su zaposleni obvezno uplaćuju doprinos za osiguranje, fondovi zdravstvenog osiguranja prikupljaju ta sredstva, te ih dalje raspoređuju i transferiraju prema zdravstvenim ustanovama. Zaštićene kategorije stanovništva imaju pravo na zdravstvenu zaštitu jer je država preuzela na sebe obvezu da troškove zdravstvenih usluga plaća fondovima zdravstvenog osiguranja. Po ovom modeli funkcioniraju zdravstveni sustavi u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Austriji, Švicarskoj..

Tržišni model nije baš popularan, pogotovo u bivšim socijalističkim zemljama. Krasi ga parola „koliko platiš, toliko dobiješ“. Kritiziran je zbog neoliberalnog pristupa, zdravstvena usluga se tretira poput robe na tržištu, a bogati su privilegirani i oni imaju mogućnost da dobiju kvalitetnu zdravstvenu uslugu. Kritičari ovog modela mu spočitavaju nedostatak pravednosti i solidarnosti. Ovaj model se temelji na privatnom plaćanju zdravstvenih troškova. To može biti putem obaveznog privatnog zdravstvenog osiguranja (postoji u Nizozemskoj), dobrovoljnog privatnog zdravstvenog osiguranja (tipično za SAD-a), osobni račun medicinske štednje (Singapur), te plaćanje iz „džepa“ pacijenta. Ovaj model ima snažno uporište u liberalnim idejama, te omogućava pojednicu mogućnost izbora. Što se nije pokazalo baš najpravednije za ugrožene kategorije stanovništva, jer se postavlja pitanje tko će platiti njihove troškove.

Semaškov model je sustav socijalističkog zdravstvenog osiguranja, nastao je u Sovjetskom Savezu i zemljama srednje i istočne Europe, veoma je sličan Beveridgeom modelu. U ovom modelu porezi kojima se puni proračun idu na financiranje zdravstvenih usluga. Dobre strane ovog modela su dostupnost zdravstvenim uslugama i efikasni javni programi zdravstvene zaštite, poput vakcinacije i sistematskih pregleda. Ovaj model posjeduje i brojne nedostatke, što je jedan od razloga njegove nepopularnosti. Navest ćemo samo pojedine nedostatke, poput nedovoljnog obima zdravstvenih usluga, korupcije, nepotizma, malih plaća zdravstvenih radnika..

Postoji još i Tommy Douglasov model. On ima elemente Beveridge i Bismark modela, te se financira putem premija i poreza. Prisutan je u zemljama poput Kanade, Tajvana i Južne Koreje. Ekonomije tih zemalja su veoma jake, to je ta činjenica jedan od glavnih razloga zašto je ovaj sustav veoma kvalitetan i efikasan.

Možemo vidjeti da se u raznim zemljama vode brojne debate oko toga koji je model najbolji, ali donoseći zaključak na osnovu konkretnih i praktičnih pokazatelja, možemo sugerirati da je Beveridgeov model najbliži tome. Temelj ovog modela je solidarnost, dok se npr. kod Bismarckovog dobija kvalitetna zdravstvena usluga, ali ona ne pokriva čitavu populaciju. Najbolje rješenje budućeg modela zdravstvenog sustava treba tražiti u kombinaciji postojećih uspješnih praksi, naravno vodeći računa da je primarni fokus na kvaliteti i dostupnosti, koje moraju imati temelj u sigurnim i stabilnim financijskim izvorima. No veoma bitna predispozicija za uspješan i konstruktivan dijalog o zdravstvenom sustavu leži u činjenici da korisnici usluga moraju poznavati svoja prava, što bi trebala biti zdrava logika, s obzirom da oni i plaćaju ta svoja prava.