Održivi turizam kao prilika za samozapošljavanje: Primjeri dobre prakse

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nezaposlenost, besperspektivnost i posljedična letargija u Bosni i Hercegovini su dijelom rezultat nametnutih dnevnopolitičkih intriga koje se šakom i kapom nude kroz medije.

Njihova jalovost se najbolje pokazuje i u činjenici kako se u posljednjih pet godina broj zaposlenih u Federaciji BiH povećao za samo oko 5000, dok se broj nezaposlenih povećao za čak 50 000, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Od tog broja, 51% su mladi u dvadesetim i tridesetim.

I dok gradske sredine nude kakvu-takvu mogućnost zapošljavanja, situacija je posebno teška u ruralnim krajevima koji trpe depopulaciju. Poljoprivreda, kao životni oslonac seoskog stanovništva, je posebno pogođena, ponajviše birokratskim preprekama obrnuto proporcionalnim preprekama koje susreću uvoznici.

Čini se kako je jedino rješenje uzeti stvar u svoje ruke i pokrenuti nešto čime bi se poboljšala situacija, unaprijedio standard i zaustavilo iseljavanje. Na nekoliko primjera pogledajmo kako se to čini negdje drugdje.

Glumci u Zagvozdu

Zabiokovsko selo Zagvozd je desetljećima bilo kako u sjeni Biokova, tako i u sjeni podbiokovske Makarske rivijere. Sve do 1998., Zagvozd je bio poznat samo u lokalnim okvirima. Te godine, glumac Vedran Mlikota, podrijetlom iz tog kraja, inicira kazališne susrete „Glumci u Zagvozdu“. Skeptici su u početku vjerojatno gledali na ove susrete kao i Ivo Brešan na „Hamleta u Mrduši Donjoj“, ali danas su ovi susreti među najpoznatijim kazališnim događajima u Hrvatskoj.

U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, Vedran Mlikota je naglasio kako za organiziranje ovakvog događaja nije presudan novac: „Novci nisu problem, novaca nema“. Entuzijazam i upornost, posebno lokalnog stanovništva, koje je kroz volonterstvo pronašlo svoju računicu, je od „Glumaca u Zagvozdu“ stvorilo vrhunski kulturni događaj, dotad nekarakterističan za sela Zabiokovlja.

Osim one direktne ekonomske koristi koje stanovnici Zagvozda imaju tijekom samih susreta, ovaj kraj je profitirao i indirektno – uklanjanjem divljih deponija, prezentacijom gastronomske i kulturne ponude Zabiokovlja.

Danas je ovaj kraj Dalmatinom povezan s ostatkom Hrvatske, međutim davne 1998. kad su održani prvi susreti, autoceste nije bilo ni na mapi. Ono što razlikuje Zagvozd od Motovuna u kojem se od 1999. održava Motovun Film Festival, je činjenica kako je unutrašnjost Istre turistički daleko poznatija od unutrašnjosti Dalmacije.

Pet ligurskih sela – Cinque Terre

I u turističkoj zemlji poput Italije, moguće je postojanje zaboravljenih mjesta čiji se stanovnici iznenade turistima. Sve do 1998. to je bio slučaj s pet malih sela na sjeverozapadnoj obali Italije, prometno odsječenih i od vlasti zaboravljenih. Smještena na hridinama iznad Ligurskog mora, pet sela ili Cinque Terre, je uglavnom živjelo od poljoprivrede, ribarstva i vinogradarstva, sve dok njihovi stanovnici nisu odlučili pretvoriti mane u prednosti.

Prometna izoliranost je pozitivno utjecala na ekološku očuvanost, ali i na očuvanje tradicionalne arhitekture kraja. Promjena u turističkim trendovima je dovela do toga da je sve veći broj turista tražio upravo ono što je Cinque Terre nudio – izostanak velikih turističkih kompleksa i apartmanskih naselja.

Lokalno stanovništvo nije inzistiralo na boljem prometnom povezivanju, štoviše i dan danas su ova naselja vrlo slabo povezana s ostatkom Italije, ali unatoč tome bilježe rast broja turističkih noćenja. Prezentacijom lokalne gastronomske i kulturne ponude uz ekološku očuvanost, mještani su uspjeli svoja sela svrstati i pod zaštitu UNESCO-a.

Kao i u slučaju Zagvozda, novci nisu bili problem, jer ih nije ni bilo. Angažman lokalnog stanovništva, koje je ispravno prepoznalo kako riješiti problem depopulacije i siromaštva, svrstava pet ligurskih sela na turističku kartu Italije.

Prirodna oaza umjesto apartmanizacije

Centralna Španjolska, za razliku od one obalne, nije poznata kao turistička destinacija. I dok su obalni krajevi već odavno uništeni turističkim kompleksima što priznaju i sami Španjolci, unutrašnjost zemlje, posebno ruralni krajevi, su ostali skoro nedirnuti.

Razlog tome nije pravilna politika države o očuvanju ekoloških resursa, već nedostatak interesa za ulaganje. Nekolicina sela u pokrajini Segovia svojim krajolikom, ali i demografskom situacijom, neodoljivo podsjeća na hercegovačka sela.

Njihovi preostali stanovnici su ispravno identificirali probleme i mogućnosti, te su očuvanost prirodnog naslijeđa iskoristili kako bi razvili svoje turističke kapacitete. Ulaganja skoro da i nije bilo, osim ulaganja u turističku promidžbu i prenamjenu napuštene škole u hostel sa 55 ležaja.

Nije trebalo dugo da okolina rijeke Riazo postane jedno od turističkih središta centralne Španjolske. Kako bi se okoliš zaštitio od sve većeg broja turista, dolina je proglašena Parkom prirode.

Praktična primjena u BiH

Ova tri primjera nisu odabrana nasumično. Hrvatska, Italija i Španjolska, kao i BiH, pripadaju mediteranskom krugu zemalja, sa sličnim geografskim karakteristikama, ali i sličnim demografskim problemima deruralizacije. Zagvozd, ligurska sela i dolina rijeke Riazo su postali uspješni primjeri zbog originalnosti ideje, te se ne trebaju i ne smiju doslovno kopirati.

Štoviše, ukoliko se želi zaustaviti iseljavanje stanovništva iz manjih sredina u BiH i stvoriti stabilan ekonomski oslonac, lokalne zajednice trebaju biti nositelji ideja i njihovog provođenja.

Poznavanje svake mane i prednosti i njihovog valoriziranja u turističke svrhe su osnove održivog turizma koji ne zahtijeva velika financijska ulaganja, već obrnuto – naglasak je na očuvanju postojećeg stanja, ali uz veću iskoristivost. I kao finalni zaključak ovih primjera – navedene zajednice nisu čekale državu da riješe njihove probleme, već su krenule same.

Sve što je došlo poslije, dogodilo se kao posljedica angažmana ljudi koji u tim mjestima žive.