Pocrkat ćemo i podušiti se u vlastitim govnima!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Grad sa uništenim zelenim plućima i obezvrijeđenim vodenim krvotokom osuđen je umrijeti u najgorim mukama! Mostar je bolesnik kojem se hitno treba pomoći, a rak rana su mu lijene službe i bezobrazni stanovnici.

Mostarska "Trimuša", kao glavni dio davno planiranog i u dobroj mjeri ostvarenog zelenog prstena – ili bolje rečeno pluća grada Mostara – već godinama je na udaru vlastitih stanovnika. Pogledate li stare fotografije tog područja vidjet ćete samo golet, ćelava brda i u draču i sitno raslinje zarasle brijegove.

A onda je netko pametan i mudar shvatio, da se preko Bijelog brijega (ime je i dobio jer je odsjaj kamena s njegovih goleti na mostarskom suncu doslovno "bio u oči" onoga koji ga gleda) može razvijati ne samo buduća stambena i bolnička infrastruktura (bonica nad gradom je jedna genijalna stvar), nego se čitav kompleks Bijelog brijega i padajuće okoline, sve tamo do Radobolje prema jugu i do Zgona na sjeveru, može pošumljavati crnogoričnim stablima.

Pa, ima li među vama danas ijedan pametan?

Razlog pošumljavanja, za one koji nikad o tome nisu stali i razmislili, je genijalan – Mostarska bura puše sa sjevera i prolazeći pored borovine ona zapravo prolazi kroz zeleni filter, odbija se od Huma i ostalih brda na jugu i vraća dijelom natrag u kotlinu. Time se Mostaru, za koji se pretpostavilo da će se razvijati kroz visokogradnju nebodera i obilje betona, planiralo osigurati čist zrak tokom čitave godine. Ne zaboravimo ni blagotvorni učinak te ljudskom rukom posađene šume tokom ljetnog perioda, kada upravo šuma, obratnom termikom, šalje hladan zrak prema dolje, te time izbija vrućinu nakučljenu u kotlini, odnosno podiže je s betona i asfalta. Jeste li se ikad upitali, uostalom, zašto su u Bosni i ljeti predvečerja svježa, o noćima da i ne govorimo, makar su dani tek koji stupanj hladniji od naših "ćelopeka"?

Onda se netko, također pametan i mudar, sjetio da na obronku prema Radobolji, osim dodatnog pošumljavanja, omogući i sportašima – rekreativcima mjesto za uživanje u prirodi. Tko je trčao Trimušom (mostarska odmilja varijanta imena trim – staza) u njezino slavno doba, zna kako je to bilo lijepo. Makar su lokalni dripci i u ono vrijeme imali tendenciju uništavanja okoline, makar su i na Trimuši svako malo ispoljavali svoj neobuzdan bijes, vazda je bilo više onih koji su sve to pazili. A i bilo je službi koje su brinule da Trimuša vazda blista.

Sjećate li se kad je Bijeli brijeg bio raj na zemlji?

Sjetit će se ovdje neki stariji, kako je „bogovski“ bilo živjeti na Bijelom brijegu u vrijeme kada je čitav kompleks tek bio završen – nove, suncem okupane bijele zgrade stopile su se s prirodom, male i velike stepenice bile su pod rasvjetom i prolazile su kroz održavanu šumu, čitav kompleks činio je jedan neraskidivi niz crnogorične šume i zgrada, od stambenih, pa do nove bolnice u vječnoj izgradnji. Sve je imalo smisla.

A danas? Trimuša i općenito čitav zeleni prsten su nagrđeni – niz stabala je posječen, smisao prekinut, tek ponekad se nekom akcijom malo zaustavi propadanje, ali dojam neodržavanja je stalan. Dojam uništavanja još stalniji. Beton, beton i samo beton zavladao je gradom, a nekadašnja zelena pluća s Bijelog brijega i Trimuše, čak i u ono doba još uvijek nedovoljna da svladaju mostarsku jaru i pakao kotla, danas su u najvećoj opasnosti nego ikad! A s njima i Mostar.

Trimuša kao ogledalo ljudi bez duše i obraza

Trimuša je ogledalo naših novih vrijednosti – samo u se, na se i poda se! Rijetki zaljubljenici u Mostar, svjesni što ova šumovita mrlja znači za grad, pokušavaju godinama osigurati revitalizaciju Trimuše, ali dojma smo da je sve uzalud. Grad se tu i tamo malo trzne, nakon medijskih natpisa, izdvoji neki novac, ali opet smo dojma da je nedovoljno čak i kad cifra izgleda dovoljna, jer radovi na kraju ispadnu tek trenutni i nedovršeni.

U takvoj situaciji, gdje je i najvećoj budali jasno da je javna površina Trimuše zapravo "ničija zemlja", nije čudno da se ispoljavaju najniže strasti. Sva naša bruka i sramota može se vidjeti tamo. Polomljeno, izvaljeno, smećem zasuto...i taman kad misliš da nema gore – ugledaš Radobolju! Rijeku koja ne samo da je napajala i napala Mostar vodom, nego je uvijek bila i više toga! Danas ovu nekadašnju ljepoticu zasipamo smećem, njezino korito je kolekcija prostog zbroja svih vrsta otpada i fekalija, a nerijetko tamo završi i otpad krupniji od čovjeka!

Kako možete živjeti pored ovakve Radobolje?

Svaka čast gradu na izgrađenoj šetnici, ali dojma smo da se stalo čim je ona izgrađena. Gdje je održavanje, nadzor i stalna kontrola stanja u kojoj se radobolja i šetnica nalaze? Kao i u slučaju Trimuše, svjedoci smo da čim nadležni nešto prepuste građanima, neki od nas pokažu pravo lice. A ne bi ga pokazivali da postoje službe nadzora, kamere i bolja zaštita onih koji će ukazati na vandalizam. No, dojam da se nešto u ovom gradu radi tek da se radi i da se onda to pusti građanima da sjebu prije zuba vremena. A građani k'o građani, čast finima, ali oni divlji se samo kaznama mogu profiniti.

Čude nas i ugledni i moćni građani koji žive uz Radobolju i pod Trimušom. Zar barem njima nije u interesu da im je okolina održavana, da im s Trimuše i iz Radobolje ne dolazi zadah raspadajućeg otpada i da im rijekom plove kese i fekalije? Nije li vrijeme da se ovo riješi? Jer, pocrkaćemo svi odreda nastavi li se ovaj nemar, nered i neodgovornost u kojima građani raspušteni i ni od koga sankcionirani čak i ponesu smeće da ga tuda negdje "utope", a nadležni se igraju ping – ponga, prebacajući odgovornost s jednih na druge.

Dotjeralo cara do duvara...

Kako smo doznali, iz Fonda za zaštitu okoliša Federacije BiH, izdvojeno je 253.000 KM za uređenje korita i obale rijeke Radobolje, a sve u sklopu zaštite, održavanja i revitalizacije mostarskog prirodnog naslijeđa. Nadamo se da ćemo ove novce čim prije vidjeti utrošene na konkretnom primjeru, ali smatramo da je vrijeme da se uz Radobolju konačno jednom i za duži period krene u obnovu Trimuše – i, što nam se čini najbitnijim – planiranje izgradnje nastavka zelenog pojasa oko grada – jer. Ljudi dragi, pogušit ćemo se u vlastitom smradu i znoju, bez daška čistog zraka kad je najpotrebniji!