Sve je premostivo osim vijuga u Mostaru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hvali se Mostar turistima, (polu)okruglim obljetnicama, vizijama u kojima misli premostiti sve nepremostivo, hvali se sportskim uspjesima i trubi svima kako ima što za pokazati.

A ustvari se u Mostaru ima što vidjeti, ali se to premosti i učini nevidljivim. Tako će nizozemski prvoligaš doći na stadion Pod Bijelim brijegom iznad kojeg će zdušno za mostarski klub navijati nagomilano smeće kojeg opet bacaju oni što vole klub, obožavaju grad i zatvaraju krug besmisla u kojem je nevjerojatno da netko ne želi živjeti u ljepšem mjestu.

Premostit će i sve ostale deponije ali je nepremostiv bezobrazluk onih koji, unatoč krikovima da se guše u smeću tijekom blokade deponije, gomilaju smeće sebi pred nosom, koji je očito toliko začepljen da im ono njihovo smeće ne smrdi.

Premostit će se nekako i apeli komunalaca, koji su samo karika u kaosu vladavine otpadom u gradu, da će potencijalna prijestolnica kulture opet biti zatrpana smećem. No, neće se premostiti dvije vijuge u glavama građana koje bi spojile informaciju da se svake zadnje subote u mjesecu odvozi krupni otpad i da do tada ne bacaju svoje uspomene pored kontejnera.

Teško je premosnicu napraviti među vijugama koje bi, unatoč brigama za zdravlje, djecu i budućnost, prestale uništavati zdravlje, budućnost i djecu navikavati na to da im život liči na život muha govnara jer tako izgledaju kad prolaze ulicama u kojima očito sretno djetinjstvo gnojimo plitkim mozgovima roditelja.

Hvali se Mostar kako je premostivo, kukaju građani kako oni odabrani ne mogu premostiti ništa, ali nikako da kukavci premoste sami sebe, budu normalni i strpe se do zadnje subote u mjesecu.