Priča o farmeru Josipu iz BiH: U Njemačku bih otišao samo kada bih bio kruha gladan

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''U Njemačku ili Austriju bih otišao samo kada ne bih imao kruha, a to sebi nikada neću dozvoliti. Ja sam sebi posao stvorio na kućnom pragu. Puno toga se može samo treba htjeti i treba riskirati. Nema nigdje ničega „nako“. Svugdje se mora raditi, a najljepše je kod svoje kuće, ovdje u Rami'', govori Josip Skoko iz Mjesta Orašac u općini Prozor-Rama, koji je sa svojih 23. godine pokrenuo vlastitu farmu krava.

Pri dolasku do Josipove zimske farme, novinari Ramskog vjesnika prenose kako su, očekivali nekog smrknutog, iscrpljenog i turobnog čovjeka, no, naišli su na nešto sasvim drugo, blagi osmijeh čovjeka koji zrači vedrinom.

''Ovdje su smještene krave tijekom zime, a ljeti su u Trebiševu. Trenutno imam 17 grla. Prije par dana je stigla jedna prinova tako da sada imam 18 grla. Ljeti su krave na ispaši u podnožju Vran planine, u mjestu Trebiševo. Tada im pripremam sijeno i drugu hranu za zimu, a zimi se moram spustiti ovdje u Orašac“, započinje Josip svoju priču.

Pored sijena Josip je do sada sijao na Trebiševu po 30 do 40 duluma žita. Sada je to znatno povećao. Od proljeća pa do kasne jeseni krave su na ispaši tako da imaju zaista kvalitetno mlijeko. Pored svojih krava, Josip čuva i krave drugih ljudi koji žele svoju stoku hraniti pravom planinskom travom. Tijekom dana krave su na slobodnoj ipaši, a nakon povratka sa ispaše dobivaju pojačanu prehranu.

''Pri ovoj ispaši i pojačanoj ishrani krave daju do 20 litara kvalitetnog mlijeka. Mlijeko otkupljuje mljekara, a tu su i drugi proizvodi. Malo je problem što sa Trebiševa moram mlijeko dovoziti do Orašca kako bih predao za mljekaru kada dođe prijevoz. Put je makadamski i dosta loš, duljine je 14 kilometara u jednom pravcu. Sanacija tog puta bi mi puno značila. Tijekom ljeta kada sam na Trebiševu najviše mi u radu pomažu moji roditelji, posebno moj brat Pero, a po potrebi angažiram i druge radnike'', nastavlja Josip priču o svom radu.

Na upit kako ga doživljavaju njegovi vršnjaci, Josip komentira kako, kao i u svakom poslu, netko odobrava i daje podršku pa čak i radom, a naravno, ima i onih koji u ovome ne vide perspektivu.

''Znam i ja da je teško, ali se uvijek raditi mora. Ja sam izabrao ovo i ne stidim se i ne obraćam pažnju šta će tko reći. Ovo je moja odluka i moj život. Kod nas se uvijek kaže da nema posla, a ljeti je veoma teško naći radnika za pomoć u radu'', objašnjava Josip gladeći nedavno pristiglu prinovu u štali.

Na upit o samim početcima Josip govori kako su njegov prvi prvi kapital kreditna sredstva, kredit uredno plaća, što govori da se isplati raditi na svojoj zemlji i kućnom pragu. Uz rad, dobio je i poticaj od Općine Prozor-Rama.

''Moja velika podrška su moj brat Pero i moji roditelji. Volio bih svoje kapacitete proširiti, a time bi se stvorili uvjeti i za neka nova radna mjesta. Čim bude ponovni natječaj za poticaje u poljoprivredi prijavit ću se. Do sada sam uspio nabaviti traktor, kosilice, kopačice, kupilice, posebne prikolice za traktor. Volio bih svoju farmu proširiti i do 500 grla. Nema nigdje ničega „nako“. Svugdje se mora raditi, a najljepše je kod svoje kuće, ovdje u Rami.“