Proizvodnja i giganti su u Hercegovini odavno umrli

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hercegovina je nekada slovila za regiju koja se mogla pohvaliti proizvodnjom u gotovo svim gospodarskim granama. Proizvodilo se gotovo sve, mogli bismo reći od igle do lokomotive.

No, danas su veliki gospodarski giganti, koji su godinama proizvodili i hranili tisuće obitelji, postali dio sjećanja.

Privatizacije, nepovoljni ugovori, ali i nedostatak želje za proizvodnjom doveli su do toga da hercegovački divovi poput Sokola, Žitoprometa, Đure Salaja propadnu, a radnici ostanu na ulicama.

Soko – samo staro sjećanje

Kad se priča o takvim tvornicama, svakako prvo treba spomenuti Soko. Tvornica je to koja je proizvodia 16 različitih tipova vojnih zrakoplova, ali i helikoptere, raznu vojnu opremu, a godišnja zarada mu je bila mjerena milijardama dolara.

Zapošljavao je deset tisuća ljudi. Godinama nakon rata postojali su oni koji su željeli pokrenuti Soko i vratiti mu stari sjaj. Na žalost, od tvornice koja je razvila Hercegovinu, ostalo je samo sjećanje.

Privatizacija od pola eura

Veliki izvoznik prije rata bila je i Pamučna industrija "Đuro Salaj" koja je zapošljavala 6200 radnika u Mostaru i hercegovačkim poslovnicama. Ovaj div u preradi pamuka i konfekciji izvozio je u gotovo sve europske zemlje. Posteljina, radna odijela, frotir, proizvodnja konca bili su široko prepoznati proizvodi izašli iz pogona ove tvornice.

Kada je u listopadu 2001. švicarski Lemano kupio dio Tekstilnog kombinata Mostar za pola eura, otvorivši je kao tvrtku Nerfil, obavezao se na isplatu dugova, rekonstrukciju objekata i zapošljavanje 215 radnika. U tri godine, koliko je trajao Nerfil, strojevi su prodane u staro željezo, nekretnine založene za novac koji je otišao u Švicarsku. Nakon neuspješnih privatizacija, proizvodnja je u potpunosti uništena.

Imovina prodana

Tvornica koja se mogla pohvaliti epitetom giganta bio je i Žitopromet. Bio je to jedan od najvećih pekarskih giganata koji je uspješno poslovao 70 godina. Privatiziran je 2001. godine, od kad je poduzeće počelo bilježiti gubitke. Od 2011. godine preko stotinjak radnika počelo je prosvjedima tražiti plaće i poboljšanje poslovanja ove tvrtke.

Proizvodnja je prekinuta, a u više navrata je najavljivano dobivanje kredita i pokretanje proizvodnje u ovoj mostarskoj kompaniji.

Nakon niza prosvjeda, raznih skandala i zahtjeva raznim instancama 2012. godine pokrenut je stečaj pred Općinskim sudom u Mostaru. Nekoliko mjeseci kasnije Sud je donio Rješenje za otvaranje stečajnog postupka.

Važno je navesti kako je imovina Žitoprometa u Ljubuškom, Čapljini te Stocu prodana, odakle su radnicima isplaćivane zaostale plaće. Nedavno je imovina Žitoprometa u Mostaru prodana putem javnog natječaja za 5.210.000 KM. Tim potezom prodana je između ostalog zgrada tvrtke, silosi, zemljišta, mlin, kotlovnica i ostali objekti.

Ništa od Slovenaca

Mostarska tvornica hermetičkih kompresora "Hekom'' također se uvrstila u tvornice koje su postale stvar prošlosti. Nakon dvije neuspjele privatizacije imovina ovog poduzeća je rasprodana, a radnici su ostali bez posla.

Naime, tvornica je 2001. godine prodana vlasniku slovenskog poduzeća "Gama" Ivanu Vogrincu, koji nije uložio 14 milijuna KM, te pokrenuo proizvodnju bicikala i zaposlio 300 novih radnika.

Dežure nisu spasile tvornicu

Fabrika duhana Mostar je također tvornica koja je nekada gradila Hercegovinu, a danas je primjer propale privatizacijske priče.

U ovoj tvornici proizvodnja je prestala 2007. godine, a strojevi koji su nešto vrijedili su prodani kako bi se namirivala potraživanja iz sporova koji su protiv FDM vođeni na sudovima. Radnici su godinama dežurali u tvornici pokušavajući je zaštiti od propasti, ali nisu uspjeli.

Lasta se prodaje?

Iako sudbina radnika Laste Čapljina još nije u potpunosti rješenja proizvodnja u ovoj tvornici je prije nekoliko mjeseci prestala.

Radnici su poslani na biro, te im je objašnjeno da su tehnološki višak. nekadašnji čapljinski gigant, tvornica keksa i vafla “Zvečevo-Lasta”, koji je u većinskom vlastništvu tvornice ”Zvečevo” d.d. Požega uskoro bi mogla biti prodana.

Umjesto Tkaonice, mjesto za otkup smilja

''Ljubuška tkaonica opustošena, radnici završili na ulici'', naslovi su koji su opisivali stanje u ovoj tvornici. Radnici ove tvornice su bili deset godina bez plaće, dvadeset godina bez uplaćenih doprinosa. Nakon propale privatizacije iz 2002. godine radnici završavaju na ulici. Vrijednost zemljišta Ljubuške tkaonice procijenjena je na oko pet milijuna maraka.Agencija za privatizaciju ŽZH početkom ove godine objavila je po jedanaesti put javni poziv za iskazivanje načelnog interesa zainteresiranima za privatizaciju 100% državnog kapitala, a ovaj put izgleda da će biti uspješno okončana privatizacija nakon punih 15 godina neuspjeha.

Naime, na javni poziv Agencije za privatizaciju ŽZH za iskazivanje načelnog interesa za poduzeće “Ljubuška Tkaonica” stigla je samo jedna prijava i to talijanske firme “Essential oil” s predstavništvom u Trebinju. Dakle umjesto tvornice Tkaonice, bit će pogoni za otkup i preradu smilja.

Do radničkih prava ni putem suda

''O.T.P. Lištica'' (Opće trgovačko poduzeće) je nastalo 1974. godine te je bio trgovački gigant sa 64 trgovine, robnom kućom, velikim skladištem, a uključivalo je vele i maloprodaju sa silosom. U sklopu cijelog kompleksa bila su i tri istovarišta, od kojih jedan u Širokom Brijegu, te dva u Hrvatskoj: Đakovo i Vukovar.

O.T.P. je bio ponos svih Širokobriježana, imao je najsuvremeniju opremu uključujući prvo dizalo u Širokom Brijegu, klima uređaje, grijanje i atomsko sklonište.

247 radnika O.T.P. Lištica, koji već ne rade 19 godina, niti dan danas ne mogu doći do svojih radničkih prava, pa čak ni putem suda. Cijela priča vezana za ovaj trgovački gigant, pretvorila se u sudsku trakavicu i noćnu moru nekadašnjih radnika.

Radnici, koji su stavljeni 1998. godine na čekanje, osnovali su sindikat 2005. godine te trenutačno broji 191 člana. Nakon što su stavljeni na čekanje, radnici nikad poslije nisu ostvarili radni odnos, jer su bili u ''najgorim'' godinama za ostvarivanje novog radnog odnosa, a neki su otišli u mirovinu.

Lijanov pad

Najveći problemi nastaju ponajprije iz činjenice da su radnici vlasnici kapitala, odnosno, radnici su imali vlastite dionice unutar trgovačkog giganta, jer su preko platne liste svaki mjesec izdvajali 10% iznosa kojim se isplaćivao kredit, koji je digla ''O.T.P. Lištica''.

Sud tvrdi da nije dokazano da su radnici dioničari, a Upravni odbor je 1996. godine donio odluku da se objekt ne smije prodati, nego samo iznajmljivati, te da nitko ne smije ostati bez posla. Kasnijih godina ipak dolazi do oduzimanja imovine.

Zgradu širokobriješkog O.T.P.-a 1998. godine iznajmio je kontroverzni gospodarstvenik Miroslav Kutle sa svojim brendom Diona. Izdržao je svega dvije godine, a 2000. godine zgradu je u najam uzela obitelj Ivanković-Lijanović koja njome gospodari i dan danas. Nedugo nakon iznajmljivanja, Lijanovići su privatizirali zgradu, a uvidom u online preglednik Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, vlasnik zgrade i parcele je tvrtka ''Oscar'' d.o.o. čiji je vlasnik zet jednog od braće Lijanovići.

Kada spominjemo Lijanoviće, sjetimo se da su i oni bili bio gospodarske priče Hercegovine. Gigant mesne industrije početkom 21. stoljeća zapošljavao je skoro 2.000 radnika, a nakon ulaska u politiku obitelji Lijanović sve je krenulo nizbrdo.

Od ponosa Hercegovine koji je prehranjivao stotine obitelji do tvrtke koja je dovedena na stup srama raznim malverzacijama.

Pogoni mesne industrije Lijanovići već dvije godine zjape prazne na Visokoj Glavici.

Propalih tvrtki koje su doživjele sličnu sudbinu doživjele su i tvornice u Konjicu, Čapljini i drugim gradovima.

Nekada su zapošljavale, proizvodile, razvijale, bile su ponos i dika. Danas su samo sjećanje na neuspjele privatizacije i nerealizirane ugovore.