Soko je danas misaona imenica

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Priča o Zrakoplovnoj industriji Soko Mostar priča je o industrijskoj Hercegovini i gospodarskom razvoju ovog kraja.

Prije Sokola Hercegovina je skoro upotpunosti bila prostor poljoprivrede, stočarstva i trgovine, kad je krenuo Soko krenula je i industrija. Poslijeratna propast ovog nekad najvećeg i najvažnijeg poduzeća kojeg je Hercegovina imala, korespondira i s ekonomskim urušavanjam ovog šireg prostora.

Ideja za izgradnju tvornice niknula je još 1948. godine, a realizirana je sljedeće kad je Vlada FNRJ odnijela Odluku da se u Mostaru izgradi tvornica zrakoplova.

U obrazloženju je stajalo da će se ova tvornica nalaziti na području glavnih izvora električne energije i materijala za proizvodnju, ali je ključ odabira Mostara bila udaljenost od istočnih granica Jugoslavije u vrijeme turbulentnih odnosa sa SSSR-om. Kolika je važnost Sokola bila još na početku govori da je uvjetovala preseljena u Mostar tvornica zrakoplova Ikarus iz Zemuna, kao i vojno građevinsko poduzeće Majevica iz Novog Sada, koje je trebalo da izgradi postrojenja i stanove za radnike, piše Klix.ba.

Generator gospodarskog razvoja Hercegovine

U sljedećem razdoblju Soko je rastao, tehnološki i kadrovski, proizvodio čak 16 različitih svojih tipova vojnih zrakoplova, ali i helikoptere, raznu vojnu opremu. Na bazi vojne industrije usporedo je razvijan civilni sektor, tvornice transmisija, klima-rashladnih uređaja, kompresora, montažnih konstrukcija, izgradnje objekata i drugog. Proizvodnja se širila na mnoge okolne općine, Soko je razvijao sebe i Hercegovinu, a radeći na ovoj temi naišli smo na bezbroj naslova iz tiska sedamdesetih i osamdesetih godina tipa "Soko nositelj razvoja Ljubinja", samo je općina bila neka druga. Soko je na svom vrhuncu, samo u vojnom dijelu zapošljavao sedam tisuća radnika, ukupan broj zajedno sa svim ostalim proizvodnim kapacitetima i drugim općinama prelazila je deset tisuća.

Za Soko su radile brojna poduzeća iz cijele Jugoslavije, a on je izravno proizvodio i za gigante kao što su Boing, Douglas, British Aerospace, Airbus, Dassault Aviation, De Havilland Canada, Sikorsky i mnogi drugi. Zrakoplov J-22 Orao razvijan je u suradnji s rumunjskom zrakoplovnom industrijom INCAS i danas leti. Super uspješni projekta helikoptera Gazellea s francuskim Aérospatialeom doveo je Soko do vrhova vojne industrije. Sve ovo praćeno je visoki standardima kvalitete i certifikatima o kojima današnje naše tvornice mogu samo sanjati. Mnogi i danas lete.

Radili za cijeli svijet

Civilni sektor doslovno je radio s cijelim svijetom, od montažnih sela za naftaše po Sibiru, hokejaških stadiona u Češkoj i Slovačkoj, do objekata u Iraku i Južnoj Americi. Malo je poznato da je Soko izgradnja objekata izgradila robnu kuću u skoro svakoj općini u bivšoj državi, a brojevi samoposluga i trgovačkih radnji građenih po sustavu montažne gradnje su danas teško zamislivi.

Soko izgradnja objekata bi izgradila poslovni objekt, ali su druge tvornice istog imena mogle ga potpuno opremiti, jer su proizvodili i namještaj za trgovine, kao i klime i rashladnu tehniku. Za jednu veliku robnu kuću, Soko je mogao uraditi sve osim kase za pultom, to su radili neki drugi.

Godišnji promet industrije Soko mjeren je milijardama dolara.

Rat je značio početak kraja

Onda je došao rat i sve ono što je donio, jedan dio tehnike odvukla je JNA kad se povlačila, ali su sačuvani dijelovi proizvodnih kapaciteta i ljudski kapital. Iz današnje perspektive možemo reći da je ostala osnova koja je sigurno mogla biti baza jedne velike ili mnogo malih tvrtki metalne industrije. Danas nažalost nema ništa.

Salko Džoklo bio je radnik tvornice 15 godina prije rata, predsjednik Radnog savjeta jednog dijela tadašnjeg giganta, a predsjednik poslije rata osnovanog sindikata radnika koji se nisu mogli vratiti na svoja radna mjesta u Sokolu.

"Sindikat je formiran početkom 1998. godine, želja je bila da se pokrene proizvodnja u onom dijelu Zrakoplovne industrije i civilnom, metaloprerađivačkom dijelu, gdje je to bilo moguće. Poslije rata je bilo sačuvano na pojedinim dijelovima tvornice 30 posto, negdje 50, a pojedini segmenti su bili u potpunosti sačuvani" govori Džoklo o počecima borbe za Soko.

Sindikat krenuo u borbu u kojoj nije imao šansu

Sindikat je znao za što se bori, uložen je ozbiljan napor na okupljanju rasutih radnika i alarmiranja društvene zajednice za revitalizaciju predratnog giganta.

"Pokušavali smo, tražili, borili se. Nema vrata na koja nismo pokucali, od europskih sindikata, tripartitni sastanaka sa sindikatima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i sindikatom Herceg-Bosne koji je tada postojao, išli do vrha države u Sarajevu, ali sve se svelo samo na obećanja i riječi 'bit će' i 'još nije vrijeme'. U sedam-osam godina samo po pitanjima prava radnika Sokola i pokušaja da se nešto konkretno napravi na polju obnove tvornice bili smo u Sarajevu bar trideset puta, da ne kažem o pokušajima na drugim adresama, stotine aktivnosti, ali povratka u Soko nije bilo, ni pojedinačno, ni grupno", govori sugovornik.

Sindikat je planirao da Soko poslije rata treba ići u drugom pravcu.

Novo vrijeme, nova tvornica, ali ništa

"Mi smo svi svjesni bili da poslije rata nije bilo teoretske šanse da se pokrene Soko kakav je bio krajem osamdesetih, da proizvodi primarno zrakoplove, ali smo mogli raditi mnogo toga drugoga, jer smo imali relativno očuvanu tvornicu i što je najvažnije ljudski kapital. Naravno, nismo imali razumijevanja rukovodstva Sokola poslije rata, a treba biti pošten pa reći da nismo imali nikakva razumijevanja niti od onih iz Sarajeva. Zna se tko je tada bio na vlasti, a i dan danas je", rezigniran je i danas Džoklo.

Za sve je kriva politika, govori Džoklo.

"Njih to nije interesiralo, i uvijek me pogodi ona 'koje je jamio, jamio' i to se odnosi isto i na HDZ i na SDA, prešutni dogovor, što imaš ti, to je tvoje, što imam ja, to je moje. Danas je ispalo da oko Sokola nitko nema ništa, da je sve propalo. Dolje je sad carinska uprava, Uprava za neizravno oporezivanje, dva tri mala proizvodna pogona, ali nema niti 0,5 posto onog što je nekad bilo", rezime je trenutnog stanja.

Ljudski kapital nije moguće vratiti

Novi, poslijeratni Soko trebao je biti baziran na izuzetnom ljudskom kapacitetu, ali s modificiranim proizvodnim programom.

"Sindikat je govorio da je nemoguće obnoviti tvornicu u cijelosti, da bude kao onda kad je samo u matičnoj tvornici radilo 6 tisuća radnika, ali da se mogla napraviti funkcionalna metalna industrija s polovinom kapaciteta, to zna svako, samo nije bilo političke volje. Postajali su kadrovi koji su što se tiče metalske industrije mogli realizirati sve što se zamisli. Tad smo govorili dok imamo kadrova, možemo sve, sad nemamo ništa. Iskustvo me uči da bi se stvorio jedan kvalitetan VKV majstor trebalo je od 10 do 12 godina radnog iskustva, za inženjera 8 do 10 godina", govori Salko Džoklo.

Ruševina sjećanja

Danas više nažalost nema ništa. Soko je postao sajmište, mjesto za iznajmljivanje poslovnih prostora, a ponajviše ruševina sjećanja onog što je bio nekad. Kad je nestalo ljudi, nestalo je i šanse da se nešto napravi.

"Soko je gotova priča jer danas nema ništa od tih ljudi, neki su umrli, većina je u godinama kad nisu više radno sposobni, dosta je njih jako daleko od Bosne i Hercegovine. Mi smo zaključili 2012. godine da je Soko završana priča. Politika nikad neće napraviti auto ili traktor, to rade ljudi, politika ne može napraviti niti kariolu, to rade ljudi od struke, a oni izumiru. Danas u Mostaru više nema ljudi koji to mogu i znaju raditi, za to je priča oko Sokola gotova. Mi smo 2012. godine prestali s aktivnostima jer smo shvatili da je sve to više samo iluzija. Potrošio se i taj ljudski kapital", rezimira tužno, ali gordo predsjednik sindikata koji je prestao s radom.

Soko u svakom svom bivšem radniku evocira osjećaj nostalgije kroz sjećanje na tvrtku koja je nekad bila tehnološki vrh bivše države, koja je bila za ponos i pokazivanje ne samo Mostar i Hercegovine, gdje su ljudi bili životom vezani za proizvodne kapacitete u mostarskom naselju Rodoč.

Priče o Sokolu priče su o Mostaru i ljudima koji ovdje žive, tisućama života i sudbina.

Osim priča i sjećanja, starih fotografija, prašnjavih almanaha i nostalgije nije mnogo više ostalo.

Pokoja maketa tvornice ponosa Super Galeba G4 na komodi u dnevnom boravku nekog starog radnika ili neki od mali milijun krišom napravljenih niklovanih mlinova za kavu koji su Sokolovi majstori pravili i poklanjali rodbini i prijateljima.

Ostalo je samo zaborav, o Zrakoplovnoj industriji Soko Mostar koja je izgradila industrijsku Hercegovinu nitko više javno i ne govori. Indikativno je da bh. verzija online enciklopedije Wikipedia nema tekst o Sokolu, ali imaju srpska, hrvatska, engleska i mnoge druge. Baš kao što reče Salko Džoklo par puta: "Soko je danas misaona imenica".