Šta ne raditi tijekom Covid-19 krize?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Krize su idealna prilika da populizam i populističke mjere izađu na površinu i preuzmu pažnju javnosti i donositelja odluka.

Isto vrijedi i za aktualnu krizu kako u svijetu, tako i BiH. Iako se inicijalno smatralo da će virus razotkriti i uništiti populizam, naročito onaj koji je na vlasti, sada već postaje jasnije da će možda upravo populisti najviše profitirati na bazi panike i straha.

Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, već početkom ožujka su se počele javljati populističke inicijative, s naročitim fokusom na neovisnost Centralne banke BiH, odnosno funkcionalnu instituciju Valutnog odbora. Ovo je posebno bilo izraženo od strane Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH.

Međutim, ono što bosanskohercegovački sustav čini djelomično i kratkoročno otpornim na populizam jeste njegova kompleksnost i decentralizacija u smislu upravljanja i donošenja oduka. Za razliku od susjednih zemalja, naročito Srbije, u BiH postoje poluge vlasti koje osiguravaju da se ovakve i slične populističke inicijative blokiraju.

Svejedno, potrebno je navesti što to ne treba raditi, u kontekstu populizma, ali i lošeg upravljanja ovom krizom. U nastavku je navedeno nekoliko poruka koje prije svega treba da služe kao upozorenje ključnim donositeljima  odluka - od kriznih stožera pa sve do nadležnih vlada:

1. Nikako se ne smije ugroziti povjerenje u bankarski sektor, ali i općenito u financijski sektor. Bankarski sektor je izuzetno važan jer je naš financijski sustav izrazito bankocentričan. Ne smije se ugroziti likvidnost bankarskog sektora. Gubitak povjerenja depozitara u banke bi rezultirao paničnim povlačenjem sredstava iz bankarskog sektora i rušenjem cijelog financijskog sustava u zemlji. Banke nisu kasica prasica.
2. Ne smije se ugroziti neovisnost Centralne banke BiH. Monetarna stabilnost nema cijenu i trenutno predstavlja najzdraviji segment ovdašnje ekonomije. Država ima bezbroj drugih oblika ekonomske politike koje može iskoristiti, a koje ne koristi, tako da je suvišno dovoditi u pitanje integritet Centralne banke. Ovo je posebno naglasio MMF.
3. Potrebno je minimizirati mogućnost profitiranja na račun zloupotrebe javnih sredstava. Svaka kriza donosi ovakav tip profitera, međutim ova kriza treba da svede isti na minimum. Pritom, ne treba ograničavati mogućnost da privatni sektor tržišno profitira jer je to sada potrebno s ciljem bolje zaštite i osiguranja da ne dođe do značajnijih nestašica.
4. Ne smije se dopustiti da se pad poreskih prihoda iskoristi kao argument za povećanje stope PDV-a u narednom periodu, kao što je najavljivano u pojedinim političkim krugovima prije pojave krize.
5. Pri komuniciranju ne treba sakrivati informacije od javnosti, bez obzira o kome bilo riječ. Ova kriza zahtijeva iskrenost i povjerenje, a kako bi pojedinci donosili racionalne odluke i smanjili utjecaj opće panike. Predstavnici vlasti naročito, kao i kriznih stožera, moraju pravovremeno obavijestiti javnost o svim promjenama, makar one bile i negativne.
6. Ne treba koristiti političku, nacionalnu, teritorijalnu i drugu pripadnost s ciljem distribucije financijskih sredstava ili (blokiranja) donošenja određenih odluka koje su bitne za ekonomiju. Zbog toga je potrebno formirati što više objektivnih kriterija, koji bi težili univerzalnim, a ne partikularnim principima raspodjele, odlučivanja i slično.
7. Izbjegavati ''naivnu intervenciju'', kako je opisuje Nassim Nicholas Taleb. Riječ je o intervenciji koja se pojavljuje iz razloga što postoje neka interna ili javna očekivanja da neko nešto poduzme. Intervencije trebaju biti strateške, planirane, s predvidljivim i jasnim rezultatima, a ne napravljene tako da će zadovoljiti apetite javnosti za reakcijom. U tom smislu, predlaže se da se krizni stožeri nekada suzdrže od djelovanja, odnosno ne djeluju, što može biti korisnije na dugi rok.
8. Krizni stožeri se moraju suzdržati od rigoroznih mjera kojim se blokira gospodarstvo ili konkretni rad određenog poduzeća. Moraju se čim prije utvrditi datumi kada će se gospodarstvo vratiti u normalno stanje, jer svaki dan čekanja podrazumijeva na milijune KM štete. Ovo svakako ne smije biti na štetu javnog zdravlja i borbe protiv Covid-19 virusa.
9. Donositelji odluka ne trebaju doprinositi kakofoniji u javnoj komunikaciji. Potrebno je centralizirati izvore informiranja, s donošenjem jasnih i nedvosmislenih mjera koje će davati rezultate koje je moguće anticipirati od strane gospodarstva.
10. Ne smiju se duže od par tjedana zamrzavati ili kontrolirati cijene, jer će to voditi do nestašice i pojave crnog tržišta. Zbog krize, cijene će prirodno rasti, naročito proizvoda koji ovise od globalnih lanaca snabdijevanja. Ako vlasti odluče donositi mjere ograničenja, onda iste ne treba da se odnose na cijene, već marže.
11. Pri donošenju mjera podrške, ne treba iz navedenih isključivati kompanije koje su otpuštale radnike/ce u periodu krize. Možda je upravo navedeno privremenog karaktera ili uvjet opstanka kompanije. S ciljem zadržavanja zaposlenosti, trebaju se motivirati kompanije da vrate zaposlenike nazad (u roku od tri mjeseca koliko traje period minimalne novčane podrške zavoda za zapošljavanje).

Na kraju, ne treba zanemariti činjenicu da će se nakon krize vrlo brzo zaboraviti ista. Zbog toga vlade trebaju da osiguraju tekuća sredstva s ciljem kontinuirane zaštite poduzeća i radnika, kao i unapređenje zdravstvenog sustava.