Pismo čitatelja
Velika utrka za Bunicu
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Za upoznavanje povijesti i kulture Divljeg zapada, osim vestern filmova, najbolji su stripovi. Neki dan sam tako naletio na relativno novo izdanje mog omiljenog Tex Willera s naslovom Oklahoma, a u izvorniku „Oklahoma Land Run“.
Willer i Carson u priči koja je bazirana na istinitom događaju iz svibnja 1889. godine prate sirotu obitelj koja sudjeluje u Velikoj utrci za Oklahomu. Divlji zapad se tih godina naseljavao na različite načine, a između ostalih najpoznatije su bile utrke koje su organizirale vladine agencije. Unaprijed bi se odredio predio koji se naseljava, te prosječan posjed, kao i početak utrke.
Zainteresirani bi se danima skupljali i prijavljivali s zaprežnim kolima i konjima, cijele obitelji. Na pucanj pištolja trka bi krenula, a sudionici bi zaustavljanjem na određenom lokalitetu i paljenjem vatre, odnosno zanoćivanjem priopćili organizatorima koji je to posjed za koji su se odlučili.
Utrke su bile same po sebi toliko važne, neizvjesne, uzbudljive jer su uključivale u sebe i budućnost cijelih obitelji, a sam odabir mjesta zaustavljanja, odnosno budućeg posjeda, značio je svojevrsnu kocku. Netko bi prošao višestruko bolje od drugih. Ako u priču uključite i negativne faktore, kriminalce, profitere, kompanije koje su koristile priliku za brzo bogaćenje i lov u mutnom, pa tek onda domicilni populus, dobijete odličan predložak za priču.
Slične priče događaju se u aktualnom periodu i to dosta daleko od rijeke Mississippi, od kauboja i indijanaca. Rijeka Bunica nalazi se u južnom dijelu mostarske općine, izvor je otprilike 15 km udaljen od grada, protječe kroz sela Malo Polje i Hodbina, te se ulijeva Bunu. Dužine je 6 km i vjerojatno je jedina rijeka u cijeloj Bosni i Hercegovini bez upliva kanalizacije i otpadnih voda.
Zbog svoje ljepote, čistoće, te ljekovitosti (visok nivo joda) već 1968. godine proglašena je spomenikom prirode, te kasnije tretirana kao zaštićeno područje I i II kategorije. Zapostavljenost Gradskog područja Jugoistok i generalno slab razvoj prigradskih mostarskih područja neizravno je pogodovao očuvanju Bunice. Sve je bilo tako do prije koji mjesec, došli su bageri i Bunicu doslovno prebacili u neku drugu priču. Vratili je u stvarnost, iz sna koji je sanjala desetljećima.
Mostar je za Bunicu znao oduvijek. Predratne vlasti su na njenom ušću u Bunu izgradile kompleks bazena i od nje napravile bar na tom manjem dijelu centar okupljanja u toku ljeta. Veći dio ipak je bio očuvan i zaštićen, vjerojatno i zbog toga što nitko nije znao što bi uradio s tim prostorom. Za trajnu uzurpaciju Bunice trebalo se ipak dosta toga promijeniti, trebalo je doći vrijeme s vladavinom onih sila koji se postavljaju kao stariji i viši od svih zakona. Trebalo je doći vrijeme bagera, kako na vlasti, tako i na Bunici.
''Urbanizacija'' Bunice zamišljena je kao i naseljavanje ostalih mostarskih i ne samo mostarskih neosvojenih prostora. Metodologija i pravna regulativa prepisana je s Divljeg zapada, samo što američke vladine agencije zamjenjuju lokalni moćnici.
Utrka je stalna, nema početka i kraja, a zakon jačega je jedino što se poštuje. Država se pravi slijepa dok se zločin ne učini, a kad vuk pojede ovcu tad država postane sredstvo legaliziranja do tada nelegalnih dijela. Državna struktura sa nepreglednim institucijama i nivoima vlasti, te uz genijalnu metodu zametanja traga prikazan kroz prebacivanje nadležnosti jednih na druge, idealna je za kriminal iz ove priče.
Kad su se bageri pojavili u zaštićenom području rijeke Bunice, prostoru za koji regulacijski plan predviđa rijeku, brdo i seoski put, te krenuli sa sječom vegetacije, rušenjem brda i pregrađivanjem rijeke nitko nije mogao pomisliti da će se dogoditi nešto izvan standardnog narativa, filma koji smo gledali toliko puta.
Na sličan način „naseljen“ je prostor Ruišta, da ne nabrajamo naselja iz uže gradske zone. I taman kad je padao prvi kilometar uzurpiranog zemljišta, kad je padala tko zna koja tona zemlje u rijeku i vodotok Bunice se sužavao za desetak metara pojavili su se mediji.
Na reagiranje lokalne zajednice koja se zabrinula za sudbinu zaštićene rijeke, ali i za vlastitu imovinu (sužavanje vodotoka rijeku usmjerava na njihove kuće), došle su kamere i novinari, te počeli stvarati buku. Blicevi fotoaparata i objektivi kamera otjerali su divljograditelje, teška mehanizacija brzo se premjestila u svoje mostarske garaže, a iza njih ostala je ukaljana rijeka, civilizacijski poraz u parku prirode, par uboda prstom u golo oko i sramota.
Na mjestu zaštićenog područja, uz rijeku Bunicu između brda Gorica i Kičin, neki neimar vladajuće elite zamislio je naselje po mjeri te elite - nelegalno, vile, možda neki hotel ili restoran, modernu prometnicu.
Vidio je vlastitu korist, svoj bazen i teniski teren, autobuse s turistima i naplatu parkinga. Sve što je vidio nacrtao je na državnoj imovini, zaštićenoj i pomalo zaboravljenoj rijeci, misleći da niko protiv toga neće imati ništa ili bar da neće smjeti da ima nešto protiv. Prevario se!
Mediji su otjerali strojeve, ali nisu uspjeli dotjerati vlast da nešto učini. Jedna inspekcija je rekla da ona nije nadležna nad rijekom, druga nije nadležna nad brdom, treća je rekla da je to do gradskih inspektora, četvrti su rekli da je stvar do kantona, peti su stvar vratili prvima, a prvi su bili na pauzi i nisu imali volje da saslušaju mještane koji se boje što će donijeti velike kiše i kad će se vratiti strojevi.
Jer ako država nešto konkretno ne učini, bageri će doći s prvim ponedjeljkom i nastaviti s obaranjem zemlje s brda u rijeku. Bez obzira što je sve to državna svojina, što je zaštićeno neki starim zakonom i što bi u normalnom društvu bilo dovoljno da pokucate na jedna vrata vlasti, a da se time pokrene cijeli mehanizam. I da na kraju počinitelji budu sankcionirani, a rijeka vraćena u prvobitno stanje.
Bunica tako ostaje u svojoj ljepoti i poslije zločina, čekajući nekog svog Willera i Carsona da u velikoj utrci budu na strani dobra i pobjede zlo. U stripu je sirota obitelj sve nedaće ipak uspjela prebroditi, ali za mještane sela Malo Polje nisam toliko siguran.
Na njihovoj strani moramo biti svi mi, cjelokupna i dobronamjerna javnost, hrabriji mediji, borci za ljudska prava i zaštitu prirodne sredine, putnici namjernici, svi, inače od rijeke Bunice i njene ljepote neće ostati ništa.
