Zašto ne podržavamo Sporazum za rast i zapošljavanje i inicijativu Europske unije?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon što je Parlamentarna skupština BiH jednoglasno prihvatila Odluku o potvrđivanju i usvajanju izjave Predsjedništva BiH, naša zemlja je na sigurnom putu da bude još siromašnija. Šta je zapravo prihvatila u naše ime Parlamentarna skupština BiH? Prihvatila je reforme koje sa sobom između ostalog nose velike financijske rezove u zdravstvu, socijalnoj skrbi i obrazovanju.

Sasvim je jasno međutim da će nove reforme biti kobne za najsiromašnije u BiH, te da Europska unija nema nikakav interes za građane i radne ljude BiH, već nastavlja politiku nametanja strogih reformi i mjera štednje. Umjesto oporezivanja najbogatijih, diferenciranja PDV-a, oporezivanja luksuza, smanjenja plaća najviše rangiranim uposlenicima javne uprave, nacionalizacije industrija najbitnijih za razvoj, itd., reforme predviđaju korake koje će prvestveno pogoditi radne ljude u privatnom i javnom sektoru, umirovljenike, korisnike socijalnih davanja.

Okvir ovog, kako se govori, “europskog opredjeljenja BiH” uspostavljen je Sporazumom za rast i zapošljavanje, koji je kreiran u srpnju 2014. a potpisali su ga Europska unija, Međunarodni monetarni fond, Svjetska Banka, i Europska banka za razvoj. Sporazum je u javnosti predstavljen kao spas za Bosnu i Hercegovinu, odnosno rješenje socijalnih i ekonomskih problema zbog kojih su građani izašli na prosvjede prije godinu dana. Kao takvog ga intenzivno reklamiraju diplomatski krugovi u zemlji te domaće političke elite, ali i dio nevladinog sektora i mediji, u jednoglasju kojem prije nikad nismo svjedočili.

Na osnovu duha i slova preporuka Sporazuma izrađen je i Nacionalni program ekonomskih reformi koji je sačinila Direkcija za ekonomsko planiranje, a usvojilo Vijeće ministara. To je prvi takav program koji se dostavlja Europskoj komisiji i predstavlja, kako se kaže, naš put u europske integracije.

Međutim, u općoj pomami se vrlo malo saznalo o samom Sporazumu, kao što će se malo znati i o predstojećim reformama. Navodna korist od Sporazuma za BiH nije dovođena  u pitanje niti je bilo pokušaja da se tzv. novi pristup Europske unije razmotri u drugačijem svjetlu – npr. u svjetlu nemoći europskih struktura da svojevremeno sprovedu vlastite odluke proizašle iz presude u slučaju Sejdić-Finci.

Sagleda li se nova europska inicijativa u svjetlu te nemoći i dugogodišnje blokade europskih  planova u BiH postaje jasno da je upravo radnički, socijalni bunt u veljači spasio izgubljenu europsku politiku u našoj zemlji. 

Europljani su dobili priliku da promijene smjer pod izlikom da narod to traži. A  onda je socijalni bunt tog istog naroda instrumentaliziran da bi se društvu nametnule reforme koje će samo pogoršati izrabljivanje radnih ljudi i dalje siromašiti ionako poharano društvo. 

Krajnji cilj nema veze s BiH. Krajnji cilj je učvrstiti poziciju Europske unije u ovom dijelu regije, vjerovatno davanjem statusa 'vječitog kandidata' Bosni i Hercegovini. U međunarodno-političkoj situaciji koja je za Europsku uniju krajnje problematična, čak i mršav ulov kakav je BiH postaje vrijedan pažnje ako postoji rizik da će slabljenje njenog utjecaja voditi jačanju utijecaja Rusije ili islamističkih snaga.

Stoga se iz krugova EU krenulo u jačanje utjecaja Unije i to cementiranjem poretka u BiH – između ostalog i europskim pokroviteljstvom nad predizbornom koalicijom narodnjačkih stranaka koje će sada vladati državom i osigurati da se 'heretičke' ideje o pravednijem društveno-ekonomskom sustavu iz drugih dijelova Europe i svijeta ne prošire na ove krajeve.

Koliko će nas koštati ovo spašavanje ili, kazano tehničkim žargonom ovih godina popularnim u Europi - ovaj 'bail-out'politike EU u BiH,  postaje jasnije kada se podrobnije analizira sadržaj Sporazuma.

KRITIČKA ANALIZA PREPORUKA

U  tekstu Izjave Predsjedništva BiH,  Sporazum se navodi kao osnova za ''nove ekonomske i socijalne mjere koje će imati za cilj da zaustave negativne ekonomske trendove, pokrenu proces rehabilitacije i modernizacije ekonomije, potaknu održiv, efikasan, socijalno pravedan i ravnomjeran ekonomski razvoj, stvaranje novih radnih mjesta, povećaju i pravilno usmjere socijalnu zaštitu, te stvore povoljan i pravedan socijalni ambijent.''

Iako takvi ciljevi zvuče inspirativno i ohrabrujuće, u samom Sporazumu nedostaju koraci koji bi vodili ka prokretanju gospodarstva kao jedinog puta ka trajnom rješenju socijalnih problema, koji su znatno širi i dublji od problema proračunskog deficita.

Sporazum je napravljen na Forumu za rast i zapošljavanje, u vrijeme poplava u BiH, na inicijativu Europske komisije. Finaliziran je u srpnju 2014. U uvodu se navodi da je Sporazum rezultat najšire diskusije o reformama ikad, vođene na samom Forumu, putem društvenih mreža i direktnim razgovorima. Međutim, sve diskusije su bile vođene u privilegiranim i/ili vrlom ograničenim društvenim krugovima, dok je u tom trenutku sva pažnja javnosti bila usmjerena na najveću humanitarnu krizu u BiH nakon rata a ne na Sporazum.

Dokument daje preporuke u 6 oblasti: smanjenje opterećenja na plaće, barijere zapošljavanju, poslovno okruženje, poduzetništvo, korupcija i socijalna skrb.  

Preporuke su vrlo uopšteno formulirane ali je jasno da je u pitanju standardni međunarodno-financijski paket mjera štednje uz neke specifičnosti koje se pripisuju bosanskohercegovačkom kontekstu.

On ne odgovara na zahtjeve radnika niti se bavi problemom kršenja radničkih prava, već ih negira i zahtijeva još veće izrabljivanje radnika i nezaposlenih. Takođe ne precizira kako će ove mjere uzrokovati gospodarski rast već se pretpostavlja automatizam dotoka stranih i domaćih investicija, iako primjeri iz prakse u regiji drugačije govore.

Ne razmatra se eventualna uloga države u pokretanju gospodarstva, a znamo iz ranijeg iskustva, kako u BiH, tako i širom svijeta, a nedavno u Grčkoj, Špajolskoj, pa i Italiji, da mjere štednje ne proizvode rast nego stagnaciju gospodarstva. Jedini dokazani stimulans modernom gospodarstvu, i po mišljenju svjetskih stručnjaka, jeste veće društveno ulaganje u gospodarstvo, ne obrnuto.

Dalje, ne objašnjava se kako će tretirati probleme smanjenja potrošnje, tj. stagnacije, koje i sam priznaje kao jednu od neizbježnih nus-pojava ovog okvirnog programa. Smanjenje potrošnje će oštetiti mnoge tvrtke koje trenutno uspješno posluju a to će voditi daljnjem snižavanju cijene rada, pa i gubitku radnih mjesta.

Na koncu, Sporazum ne govori o bilo kakvoj ekonomskoj politici, strategiji razvoja privrede i industrijskoj politici, što bi bilo ključno za oporavak društva, jer same mjere štednje, kako se to pokazalo drugdje u Europi, bave se prvenstveno, i izolirano, smanjenjem deficita u proračunu pomoću rezanja proračuna, a ne generiranjem gospodarskog rasta kojim bi se financirala javna potrošnja neophodna za uravnotežen razvoj društva.

 (1) Prva preporuka: snižavanje doprinosa

ili kako se zadnjih desetljeća uvriježilo govoriti – nameta i opterećenja na plaće, čime se prikriva da je u pozadini tih davanja društveno dobro i solidarnost a ne nekakvo nepotrebni "nameti" i "opterećenja"..

Preporuka je da se doprinosi snize na 35%, koliko je propisano za nove članice EU, iako taj korak nije donio investicije npr. Makedoniji.

Ovi rezovi će utjecati na daljnje smanjenje priliva sredstava u proračun. Prijedlog rješenja tog problema, kako proizlazi iz Sporazuma, jest smanjenje javne potrošnje i povećanje PDV-a.

Smjanjenje javne potrošnje je preširok i nedovoljno precizan termin. Nije sporno da je racionalizacija birokracije pa i njenih troškova nužna, između ostalog i zato što je ta birokracija produžena ruka stranačkih moćnika. Ali smanjenje javnih rashoda nije dovoljno precizno definirano i tu se, kako pokazuju iskustva zemalja pogođenim mjerama štednje, najčešće radi o rezovima proračuna u obrazovanju, zdravstvu, socijalnoj zaštiti itd.  

Povećanje PDV-a, koji nema diferenciranu stopu (nema nulte stope na osnovne životne namirnice, npr.),  najviše bi pogodilo najsiromašnije slojeve društva, što nije pravična raspodjela tereta reformi. Podaci nam govore da u bilo kojoj godini samo 8% državnih prihoda dolazi od poreza na dobit i/ili dohodak, ali zato 45% dolazi od indirektnog oporezivanja koje najjače udara na najsiromašnije u društvu koji su prisiljeni plaćati visok PDV čak i na osnovne životne namirnice.

Sporazum ne navodi kao mogućnost progresivno oporezivanje prihoda, porez na luksuznu imovinu i sl. što bi bilo alternativni korak ka povećanju priliva sredstava u proračun.

Šturo pominjanje reforme zdravstvenog i mirovinskog sustava ne upućuje na detalje reformi koji će se primijeniti, ali s obzirom na inzistiranje na proračunskom deficitu, može se pretpostaviti da promjene neće ići u pravcu sustava zasnovanog na solidarnosti, a znamo iz teksta na kraju Sporazuma da će, za početak, dići starosnu granicu za umirovljavanje.

U isto vrijeme se zanemaruje upozorenje gospodarstvenika u BiH da je osnovna barijera stranim investicijama politička nestabilnost i pravna nesigurnost. Na to Sporazum ne referira jer nastoji prikazati ekonomske reforme kao nešto što nema nikakve veze s politikom i izbjeći povezivanje prije zagovaranih političkih reformi i reformi pravosuđa s ovom inicijativom. Političke promjene se Sporazumom nastoje potpuno zaobići a ekonomske reforme prikazati kao uvjetovane isključivo ekonomskim, tehničkim rezonom, iako u pozadini snižavanja doprinosa stoji princip prvenstva privatnog profita nad društvenim dobrom.

 (2) Druga preporuka: reforma tržišta rada

Nesporno je da je bh. gospodarstvo da izdisaju već godinama i da manjka novih radnih mjesta. Međutim, prepreka zapošljavanju nije, kako se u Sporazumu navodi, da poslodavci nailaze na barijere pri otpuštanju uposlenih.

Iako inspekcije rada ne obavljaju svoj posao, stranke upravljaju sindikatima, pa otkaze dobivaju ljudi na bolovanjima, trudnice i sl. osnovna prepreka stvaranju novih radnih mjesta je odsustvo velikih razvojnih projekata koji, moraju doći od same države i domaćih poduzetnika (jer strani investitori, kako pokazuju iskustva širom svijeta, nikada ne ulažu u velike i razvojne projekta, čak i u stabilnim državam to dolazi od države).

Taj korak se ovdje ne spominje kao ni uloga bankarskog sektora koji forsira zaduživanje u svrhu osobne potrošnje (stambeni i potrošački krediti, i sl), dok razvojne banke ne funkcioniraju.

Ova preporuka dotiče se i plaća u javnom sektoru, za koje se navodi da su previsoke, iako javni sektor obuhvaća i loše plaćene prosvjetne i zdravstvene radnike, a ne samo činovnike. A Sporazum ne zahtjeva sniženje najvećeg udjela javne potrošnje na plaće: dodatnih naknada uposlenicima javne uprave i političkim dužnosnicima u zakonodavnim tijelima, gdje bi se mogle ostvariti znatne uštede bez gubitka radnih mjesta ili zakidanja ljudi.

Ne spominje se ni da bi snižavanje plaća u javnom sektoru utjecalo na smanjenje potrošnje, što bi značajno naškodilo poslovanju domaćih firmi orijentiranih na domaće tržište.

Umjesto određene kombinacije faktora minulog rada i sposobnosti i učinka u određivanju visine plaća, zagovara plaće po učinku, što otvara prostor poslodavcima za samovoljne odluke o naknadama, ne zaista po radu i učinku, nego po vezama i korupcijskim mrežama.

Novi Zakon o radu je direktan proizvod ovakvih prijedloga međunarodnih financijskih organizacija i garantuje raspad cijelog sistema zaštite radnika od ugnjetavanja. Time novi ZOR, a i Sporazum zagovaraju upravo suprotno od onoga što je pokrenulo radničke prosvjede u veljači.

 (3) Treća preporuka: poslovni ambijent

Procedura registracije novih tvrtki se predstavlja kao značajna prepreka većem priljevu investicija, te se navodi da bi reforme koje su u tom pogledu sprovele Crna Gora i Makedonija trebale služiti kao primjer BiH. Pri tome se međutim ne govori da, usprkos dobrom rejtingu Makedonije po indeksu Doing Business,[1] bitnijeg priliva stranih investicija u tu zemlju još uvijek nema. Pravna sigurnost i politička stabilnost, odnosno odsustvo jedne ili druge ili obje, i ovdje se pokazuje kao faktor od većeg značaja.

Skraćenje i drastično pojednostavljenje procedure registracije firmi, s druge strane, nosi razne rizike, naročito u kontekstu nedovoljno učinkovitog pravosuđa i inspekcija kao što je to slučaj s BiH: pranje novca, financijske malverzacije i sl. Pri tome djeluje neuvjerljivo argument da je, u prosjeku dvomjesečna procedura registracije tvrtke, osnovna prepreka velikim investitorima jer i gospodarstvenici se sami više žale na korupciju unutar administrativnog aparata nego na zahtjevnost procedura.

Takođe se spominje uvođenje efikasnijih mjera i procedura pri insolventnosti, što je zapravo put do još bržeg i nepravednijeg sustava gospodarskog bankrota, kojim bi se garantirala isplata dugovanja investitorima, ali ne i radnicima tvrtki koje se nađu u bankrotu.

Istovremeno se međutim izbjeglo spomenuti to da banke, uglavnom u stranom vlasništvu, ni na koji način ne potiču gospodarske investicije. U tim okolnostima, državna razvojna banka bi morala biti prioritet reformi jer upravo tako država u nepovoljnoj političkoj situaciji iznalazi sredstva za kapitalne investicije.

 (4) Četvrta preporuka: poduzetništvo

Ova preporuka se jednim dijelom odnosi na pravni okvir, tj. propise kojim se reguliraju problemi korporacijskog upravljanja, likvidnosti, stečajnih mjera i sl. Međutim, pitanje pravnog okvira u tom domenu istovremeno je iskorištena za inzistiranje na okončanju privatizacije, što se i prije spominjalo u zahtjevima Europske unije prema institucijama BiH.

Ovih dana je već 14 poduzeća dato na prodaju, ali s obzirom na stanje gospodarstva, privatizacija će vjerojatno otići i dalje te obuhvatiti komunalna poduzeća, gospodarske resurse i telekomunikacijske i energetske kompanije. Pri tome se ne navodi loše iskustvo, između ostalog, zemalja EU s privatizacijom komunalnih usluga, niti se razmatraju problemi koji bi nastali privatizacijom najprofitabilnijih tvrtki. 

Iako je nesporno da u BiH postoji  problem kontrole stranačkih birokracija nad javnim poduzećima, rješavati taj problem privatizacijom značilo bi zapravo permanentno žrtvovanje javnih poduzeća i javne kontrole nad općim dobrom radi prevazilaženja kriminalnog ponašanja trenutnih upravitelja istim, tj. ograničenog i suštinski pravno-političkog problema koji se može riješiti promjenom propisa i/ili dosljednom primjenom postojećih (npr. poštivanje revizorskih izvještaja).

Ovdje se ponovo spominje jačanje zakonskih procedura za gospodarsku insolventnost, i to u smjeru još lakšeg bankrota i restruktuiranja, tj. preustroja takvih gospodarskih subjekata. Kao što se da naslutiti iz regionalnog i europskog iskustva, rezultat takvih olakšica ide na štetu radnika kojima se u ovakvim uvjetima često duguje višemjesečna plaća i godine neuplaćenih zdravstvenih i mirovinskih doprinosa.

 (5) Peta preporuka: korupcija

Iako Sporazum spominje već odavno proklamirane prioritete uspostavljanja vladavine prava i reforme javne uprave, što su dugogodišnji i neuspješni projekti međunarodne zajednice u BiH, ovoga puta težište je stavljeno na kratkoročne mjere za koje nije jasno kako će doprinijeti rješenju problema.

Mjere se odnose na pojednostavljenje administrativnih procedura, tj.  ''kompliciranih i poluskrivenih pravila''  i procedura pribavljanja raznih dozvola za gospodarske subjekte koje, kao i već spomenuti visoki doprinosi, navodno prisiljavaju gospodarske subjekte na poslovanje izvan legitimnog ekonomskog okvira, pa i u zoni sive ekonomije.

Preporuka se zadržava isključivo na javnosti dostupnom izlistanju taksi i parafiskalnih nameta, što samo po sebi ne djeluje problematično ali ni pretjerano učinkovito jer se podmićivanje ne događa kao posljedica skrivenih taksi nego iz pokušaja da se zaobiđu propisi.

Međutim, ukoliko se dovede u vezu s preporukom br. 3, kojom se zahtijeva pojednostavljenje registracije tvrtki, otkriva se namjera ukidanja taksi i tzv. parafiskalnih nameta, što bi moralo biti stvar pojedinačne revizije a ne generalne odluke, jer su neke od tih taksi i poreza zapravo doprinosi u interesu šire zajednice, a kao naknada za ostvarivanje profita pojedinca ili ograničene skupine od dobara te zajednice.

Ono što bi osiguralo pravnu sigurnost ne samo ulagačima već i radnicima, tj. cjelokupnom društvu, a to je nepristrasno pravosuđe i odgovoran i učinkovit rad nadležnih organa izvršne vlasti (policije, inspekcija, revizora), potisnuto je u drugi plan usljed neuspjeha dosadašnjih reformi.

 (6) Šesta preporuka: socijalna skrb

Ova preporuka temelji se na konstataciji da je postojeći sustav financijski neodrživ. Na toj osnovi, a pod izlikom da previše socijalnih davanja svakako odlazi onima kojima nije potrebna i koji je uživaju zahvaljujući statusu – ne osiguranju, traži se korjenita promjena sustava. Ta promjena bi donijela podizanje starosne granice za mirovinu, drastičnije rezove prijevremenih mirovina i nagrade za kasnije umirovljavanje – posljedice podizanja starosne granice na zapošljavanje mladih se ne spominju, kao ni posljedice takođe preporučene revizije beneficiranog radnog staža.

U pogledu socijalnih davanja, proklamirano načelo je da socijalna pomoć mora stići najugroženijima, međutim ne definira se tko su najugroženiji dok se istovremeno govori o uvođenju održive indeksacije davanja – što zapravo znači da socijalna potreba nije presudna već je presudna procjena koliko ima novca za socijalna davanja. 

U datim okolnostima, ako se provedu ova i ostale mjere, socijalne potrebe će biti veće nego ikad, a proračunskih sredstava manje nego ikad, tj. da će davanja diktirati drugi faktori i prioriteti, tako da je priča o usmjeravanju davanja ka (nedefiniranim) najugroženijim kategorijama tek paravan.

 REZIME KRITIKE – IZVAN OKVIRA SPORAZUMA

Sporazum za rast i zapošljavanje, kako se često naglašava u javnosti i kako to polako iz krugova međunarodne zajednice nekritički preuzimaju i naši mediji, prvenstveno je usmjeren na privlačenje investicija, naročito stranih, kao navodno jedinog rješenja ekonomskih problema BiH.

Nije to nikakva novina u ekonomiji – ide se na to da se skine 'teret' poreza s bogatijih slojeva, s idejom da će oni taj novac investirati, što će rezultirati masovnim zapošljavanjem i, na koncu, poticanjem razvoja. Nije sporno kako je zapošljavanje neophodno i da oporavak ekonomije nije moguć bez rasta potrošnje, ali nema nikakve garancije da će ovako minorno tržište, pri tome visokog rizika, privući investicije.

Sporazum se temelji na pretpostavci da će se razvoj ekonomije dogoditi prilivom stranih investicija u zemlji i masovnim zapošljavanjem. Ali investitori uvijek funkcioniraju po zakonima tržišta i rukovode se ostvarivanjem najveće dobiti u najkraćem periodu, s najmanjim rizikom. Otvaranje velikih pogona i tvrtki međutim ne zadovoljava ta tri uvjeta, jer:

1. Takvim ulaganjima treba vremena da se isplate;

2. Većina takvih masovnih industrijskih projekata traži još jeftiniju radnu snagu, stoga trend izmještanja izvan Europe, naročito u Aziju, gdje se radi i za pola dolara na dan.

3. Industrijska proizvodnja, za razliku od recimo turizma, nije najprofitabilniji način ulaganja (problem koji je imala i Jugoslavija svojevremeno).

4. Globalna financijska situacija je takva da nitko više nigdje ne ulaže. Na djelu je previše faktora potpuno izvan naše kontrole koji utječu na nisku stopu ulaganja širom svijeta i nikakve intervencije unutar države neće na to utjecati.

Dakle, male su šanse kako će ovaj Sporazum, pa da se primijeni i do zadnjeg detalja, donijeti oporavak bh. gospodarstva, a pitanje je što mi zapravo dobivamo i da uspije privući neke investicije. Npr. U BiH cijena rada nije tako niska kao drugdje u svijetu (npr. Aziji ili Africi)  i Sporazum ide upravo na tako drastično obaranje plaća, pa se postavlja pitanje šta nam donosi takvo zaposlenje po plaćama toliko niskim da se od njih ne može živjeti– potrošnja opet ne bi rasla, a to je preduvjet za oporavak ekonomije. Naime, pod takvim uvjetima, da se strane investicije i privuku, ekonomska situacija se neće popraviti, jer:

1. Da bi se gospodarstvo oporavilo, mora se povećati potrošnja;

2. Da bi se potrošnja povećala, mora rasti prihod onih koji imaju najmanje jer će oni jedini trošiti taj novac na tržištu - oni najbogatiji će sve dodatne prihode samo pohraniti u svoje već velike bankovne račune – a Sporazum upravo ide protiv toga, jer prihod nije samo gotovinski prihod kojim ljudi raspolažu, nego i doprinosi koji se ulažu u zdravstvo, obrazovanje i druge usluge od općeg i individualnog značaja.

ŠTA BI BILO RJEŠENJE? 

Vodeći ekonomski stručnjaci u svijetu, čak i oni poput J. Sachsa koji je svojevremeno bio tvorac šok-terapija i tranzicijskih programa u Istočnoj Evuropi nakon 1989. godine, sada tvrde da bez društvenog ulaganja u proizvodnju nema oporavka.  Dobar primjer takvog ulaganja u BiH bi bile masovne investicije nakon poplava. Tako bi se zaposlio veliki broj ljudi, a ako bi bili plaćenim barem minimalni garantirani prihod, taj novac bi se vraćao na tržište i poticao ekonomiju u širokom spektru, od prehrambene do npr. energetske industrije. Takvo masovno otvaranje radnih mjesta bi povećalo poreznu osnovu, što Sporazum zagovara, ali bez udara na najsiromašnije.

Novac za ovaj program može se osigurati oporezivanjem najbogatijih – diferenciranjem PDV-a, oporezivanjem luksuza, smanjenjem platća najviše rangiranim uposlenicima javne uprave, nacionalizacijom industrija najbitnijih za razvoj, itd.

Sve ovo je sasvim protivno mjerama štednje kao modelu oporavka gospodarstva, a da je učinkovitije najbolje govori iskustvo Sjedinjenih Američkih Država, gdje je 2008. na 2009. pokrenut program popravke infrastrukture, upravo s namjerom rasta zaposlenosti. Iako ni taj program nije bio dovoljnog obima, dao je veoma pozitivne rezultate i izvukao SAD iz recesije.

U Europi se, pa sad i BiH, međutim, uporno ponavlja da alternative politikama eksploatacije društva – nema.

U Sarajevu, 23. veljače 2015. godine