Ruske kompanije nisu poželjni ulagači, primjeri iz Srbije i BiH to pokazuju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Svaki put kada se pojača komunikacija oko budućnosti INA-e u Hrvatskoj pojave se i ideje o ulasku ruskih naftnih giganata u INA-u i hrvatski energetski prostor. Povod tomu su "bajke" kako ruski ulagači nose vreće novca i dijele i šakom i kapom, naravno, radi se doista o bajkama'', piše vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić za Energypress.net.

Ruski energenti važni su za energetsku stabilnost Europe pa i Hrvatske. Koliko su nužni najbolje govori plinska kriza 2009. koja je ozbiljno naštetila i hrvatskom gospodarstvu kada je zatvorena "plinska slavina" preko Ukrajine. No istovremeno, ta kriza najbolje govori i koliko je bitna stabilnost dobave plina i sigurnost opskrbe, odnosno diversifikacija, koju Hrvatska rješava otvaranjem LNG terminala na Krku.

Ruske kompanije posluju diljem Europe, imaju i rafinerijska postrojenja, međutim nigdje te tvrtke ne ulaze kako bi besplatno dijelile plin i naftu nego da zarade, maksimalno moguće, po uvjetima kakvi jesu na tom tržištu. U tom pogledu je mala razlika od bilo kojeg stranog ulagača.

Rusija ima strateški interes za Hrvatskom, ali mala je vjerojatnost da se taj interes može uklopiti u interese Hrvatske. Rusija bi itekako bila zainteresirana za ostvarenje projekta Družba Adria, a to bi značilo tankerima voziti naftu iz Omišlja, što je ekstremna ugroza Jadrana i njegove turističke usmjerenosti, koja nosi gotovo četvrtinu hrvatskog BDP-a.

U Hrvatskoj se ruske investitore u INA-u zaziva ponajprije zbog bajke o tomu kako će oni upravljati tom naftnom kompanijom za razliku od MOL-a. Bez ikakvog temelja vjeruje se kako će Rusija samo ulagati, kako će svi profitirati, valjda osim samih Rusa. No kakva je realnost regionalnog ulaganja ruskih naftnih giganata.

Ruska rafinerija gubitaš, maloprodajna mreža bez stalno zaposlenih...

Rafinerija u Bosanskom Brodu dobar je početni primjer. Ne samo da se radi o ekološkom problemu zbog kojeg pati cijela okolica (neki će se sjetiti kako je tako nekada bilo i u Sisku), nego je ta rafinerija i teški gubitaš. Prošle godine izašao je podatak kako je rafinerija u vlasništvu Zarubežnjefta u gubitku većem od 611 milijuna konvertibilnih maraka ili ugrubo oko 2,4 milijarde kuna pri čemu je bila dužna i porezna davanja. Sve to je nekada tako bilo i s INA-om, danas nije.

U Naftnu industriju Srbije, NIS ušao je Gazpromnjeft za samo 400 milijuna dolara. Ta kompanija doista nije više gubitaš, no ne cvjetaju ni tamo samo ruže. NIS nema niti jednog stalno zaposlenog radnika na benzinskim postajama nego zapošljavaju preko posredničkih agencija bez prava na bolovanje i godišnji odmor. Sve to rade i brojne tvrtke u Hrvatskoj ali se ruske ulagače zaziva kao da oni nisu dio svjetske ekonomije.

Ne ide s Mađarima, a s Rusima ćemo lakše?

Potpuni paradoks nastaje tek kada netko ideju o ulasku ruskih kompanija poveže s navodno lošim odnosima s mađarskim partnerima u INA-i. Naime prezentira se kako treba zamijeniti partnere jer s postojećima ne ide, a s Rusima će ispada time ići lako. Kao da netko uopće ne razumije razmjere utjecaja i geopolitičkih odnosa.

Ekonomski izolacionizam, nacionalizacije ili bajkoviti ulagači nisu rješenja za napredak pogotovo ne malih ovisnih i fragilnih ekonomija poput onog hrvatskog. Poznati stih iz Vergilijeve Eneide dao bi se u ovom slučaju parafrazirati: "Ne vjerujte onima koji bajkovita obećanja prenose jer oni stvarne darove nikad ne donose". Grci nisu Troji poklonili konja, oni su Troju zauzeli.