Ljudi na sceni

Tajkuni Balkana – tko su i zašto se o njima snimaju serije?

Na Balkanu su tajkuni mala skupina ljudi na vrhu prve postkomunističke generacije kapitalista.
Gospodarstvo / Novac | 10. 05. 2023. u 08:20 Danijela Polonijo | Bloomberg Adria

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Balkan je kao vreli kotao. Stalno se stvaraju priče od kojih scenaristima ne nedostaje materijala za dobru seriju ili holivudski film. A u glavnim su ulogama mafijaši ili tajkuni. Jedan od takvih primjera je srpska serija Tajkun. Riječ je o fikcionalnoj priči o srpskom poduzetniku Vladanu, omraženom zbog bogatstva stečenog raspadom Jugoslavije 1990-ih godina.

Inspiracija dolazi iz stvarnosti. Politika na vlasti stavila je Vladana na stup srama, pa on to pokušava iskoristiti za jačanje svoje političke moći. Tko su balkanski tajkuni u stvarnom životu?

Na Balkanu su tajkuni mala skupina ljudi na vrhu prve postkomunističke generacije kapitalista. Kapitalizam treba kapitaliste, od te se vladavine ne može pobjeći. Kao što nam treba politička klasa, jer ne možemo svi vladati, tako nam treba i kapitalistička, jer ne možemo svi biti vlasnici. Kad je nešto svačije, onda je ničije.

To je fenomen koji se u Srbiji naziva Alajbegova slama. Zato je najbolje znati što je čije i tko što ima, čime se stvaraju odgovorni ljudi, a ne djeca od 50 i kusur godina za koje su odgovorni njihovi kolektivni roditelji – autoritarna država, piše Bloomberg Adria.

Dakle, tajkuni su samo neizbježan dio društva u kojem država ne posjeduje sav kapital, kao što su stranački čelnici neizbježan dio društva u kojem jedan čovjek ili manja skupina ljudi ne drži svu moć u svojim rukama. Razlikuju se po ulozi koju obnašaju u društvu i državi. Ova se klasifikacija može nazvati tipologijom tajkuna.

Saveznici i oporbenjaci

Prvu skupinu tajkuna čine saveznici, desna ruka određene vlasti, način da ona posredno prigrabi kapital za svoje vodstvo koji zbog javnosti ne može izravno prisvojiti. Primjerice, takvi su tajkuni svojedobno bili Bogoljub Karić i članovi njegova obiteljskog tabora.

Od Miloševića do Vučića, od Jeljcina do Lukašenke, Karić je znao kako biti dobar saveznik autoritarnoj političkoj strukturi. Kako vidimo, tajkuni često nadžive političke snage koje su im pomogle uspeti se na vrh.

Naravno, kada diktator padne, kao što je svrgnut Milošević, onda njegov tajkun-saveznik ostaje sâm na vjetrometini nove političke scene.

U Hrvatskoj je 1990-ih godina ulogu tajkuna-saveznika imao Ivica Todorić iz propalog Agrokora, a zaštitnik mu je bio Franjo Tuđman, otac hrvatske neovisnosti, ali i ostataka korupcije i autoritarizma koji je još danas opterećuju. U Hrvatskoj novog tisućljeća, bez potrebne zaštite, izgubio je veći dio svojeg utjecaja. Todorić danas najavljuje čak i skok na premijersko mjesto.

Razumije se da tajkuni mogu prelaziti iz jedne grupe u drugu. Tako je rođena još jedna skupina tajkuna – oporbenjaci. Tajkuni-oporbenjaci idu protiv aktualne vlasti, bila ona demokratska, hibridna ili autoritarna. To je za svakog tajkuna najrizičnija skupina jer ići protiv vlasti znači staviti na kocku svoju imovinu i položaj. Tako je stradao najveći tajkun-oporbenjak Mihail Hodorkovski. Suprotstavio se tada još relativno mladom diktatoru Vladimiru Putinu. Rekao je "ne" već u prvoj fazi stvaranja njegova carstva – kada je trebalo centralizirati kapital u rukama države, odnosno njezina predsjednika, a ubrzo je uslijedila i centralizacija medijskog aparata. Znamo kako je Hodorkovski prošao – godine zatvora, nacionalizacija imovine i na kraju egzil.

Na Netflixu možete pogledati dokumentarac o njegovu životu pod nazivom Citizen K. Gore od njega prošao je Boris Berezovski, medijski mogul, koji je predstavljao daleko veću prijetnju učvršćivanju Putinove vlasti. Zbog svojeg protivljenja, Berezovski je navodno ubijen, i to u Londonu. Ponekad ova priča završi bolje za tajkune nego za oligarhe.

Karić je neko vrijeme predstavljao oporbu postrevolucionarnoj Srbiji, optuživan je za zločine, pa je pobjegao na Istok. Onda se vratio, s nešto manje bogatstva, kada je Srpska napredna stranka (SNS), kao predstavnik rehabilitiranih političkih snaga 1990-ih, preuzela vlast u Srbiji. U tu skupinu spada Duško Knežević, dugogodišnji saveznik, a potom i protivnik nedavno smijenjenog Mila Đukanovića. Preletio je iz prve skupine u drugu, kad je svojedobno iznio vrlo upečatljive dokaze o korumpiranosti Đukanovićeva režima, objavivši snimku na kojoj predaje kovertu punu deviza jednom od režimskih dužnosnika, i to u predizbornom razdoblju. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se Knežević uskoro uspjeti vratiti i pridružiti nekoj od drugih skupina tajkuna.

Sponzori i neutralci

Treća su skupina tajkuna sponzori. Nastoje biti neutralni prema vlasti, ali joj se priklanjaju donacijama, pa ih se nepercipira kao oporbu. Međutim, oni ne pripadaju prvoj skupini saveznika jer – tko visoko leti, nisko pada. Biti u prvoj skupini donosi velike privilegije dok određena vlast traje, no nakon toga tajkun-saveznik postaje meta, a u narodu vrlo nepopularan. Zato se tajkun-sponzor brine da ne bi bio ni prvi ni zadnji, ali da ipak bude blizak vlasti. Na taj način može izmaknuti pozornosti javnosti, a pritom preživjeti pad vladajuće stranke, čak i one autoritarne.

Dobar primjer te vrste tajkuna vlasnik je Delte Miroslav Mišković, za vrijeme Slobodana Miloševića. Nitko ga nije mogao dovesti u izravan odnos s režimom te je bio puno prihvatljiviji partner novoj vlasti u Beogradu. U tome je pogriješio, pa je iz treće grupe prešao u prvu, čime je postao omiljena meta SNS-a koji je dolaskom na vlast krenuo smjenjivati liberale. Prošao je slično kao Karić – izgubio većinu vlasti, a njegov progon naišao je na oduševljenje srbijanskih birača. No, kako je vlast SNS-a naizgled vječna, Mišković se na mala vrata uspio vratiti na tajkunsku scenu i dobiti milost države, u što se javnost mogla uvjeriti kada je dobio projekt obnove Sava centra u Beogradu.

Četvrta i posljednja skupina tajkuna su neutralci. Očajnički se trude da ih javnost ne percipira kao tajkune, a pogotovo ne kao sponzore bilo koje vlade. Žele biti poput zapadnih biznismena, koji svoj kapital uglavnom nasljeđuju generacijama. Je li to više stvar imidža nego suštine, na javnosti je da prosudi. Zanimljiv primjer neutralaca su ruski tajkuni Mihail Fridman i Petar Aven. Njih dvojica važni su igrači u ruskom bankarskom sektoru, no od početka invazije na Ukrajinu nastoje se što više distancirati od režima, ali ne i postati oporbenjaci.

Oni balansiraju između dvaju tabora i lobiraju kod zapadnih institucija da ukinu sankcije uvedene tajkunima iz Kremlja. Pridružuje im se i čuveni Roman Abramovič koji se već cijelu godinu pokušava nametnuti kao nepozvani pregovarač između Rusije i Ukrajine, iako mu je mjesto svakako i dalje u prvoj, savezničkoj skupini.

U suštini, da bi kapitalisti bili bolje prihvaćeni na Balkanu, potrebno je vrijeme, točnije smjena generacija. Nasljeđivanje kapitala dobiva sve veću auru sofisticiranosti, a time i legitimitet. Naravno, ne bi škodio i veći gospodarski rast koji bi omogućio napredak velikom dijelu društva, što bi samo po sebi trebalo utjecati na smanjenje zavisti. Možda bi lajtmotiv ovog članka mogla biti suvremena američka fraza – ne mrzite igrača, mrzite igru (eng. don't hate the player, hate the game). To je jednostavno kapitalizam, a kao i s demokracijom, bolju igru još nismo smislili.

Kopirati
Drag cursor here to close