Čapljinci ove jeseni uz standardnu zimnicu kupuju i batate, praske, čili...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Cijelu zimu, koju je obilježila golomrazica, pa proljeće, na koje je pečat udario kasni mraz, zatim ljeto u znaku suše, ponuda na čapljinskoj veletržnici u Tasovčićima bila je skromna.

Preko dana “dežuralo je” samo pet, šest stalnih prodavača na približno toliko štandova s domaćom i uvoznom robom, dok su se proizvođači poslije morali tražiti “svijećom”. Dolazili su rano izjutra, u četiri sata, bili za tezgama uz robu do osam, devet sati, vraćali se kasno popodne, nerijetko noćili uz robu čekajući jutarnju “šihtu”.

Robe je upadljivo bilo manje, pa se stjecao dojam kako su poljoprivrednici juga Hercegovine digli ruke od proizvodnje. Međutim, ovih je dana potpuno drugačija slika. Unatoč ljetnim vrućinama, stiglo je pravo obilje, i to raznovrsne robe, piše Večernji list. Ne treba posebice naglašavati kako su poljodjelci tijekom dugog i toplog ljeta silan trud ulagali kako bi proizveli povrće, voće, grožđe…

Ovu konstataciju potvrđuje Željka Jelavić iz Hardomilja kod Ljubuškog: ''Temperature su bile visoke, stalno se moralo dežurati uz biljke, navodnjavati ih, prihranjivati… Posebnu pozornost plijeni raznovrsnost. Ima tu proizvoda na koje su mnogi zaboravili, a jedan od njih su praske. Riječ je o vinogradskim breskvama koje su u Hercegovini zvali praskama, dozrijevale su u ranu jesen, kada i grožđe, te su bile neviđena poslastica za sve, posebice za djecu. Sve do pedesetih godina prošlog stoljeća bile su i jedine breskve na ovim prostorima, kada stižu njihove cijepljene i na druge načine uzgojene polusestre krupnijih i mesnatijih plodova''.

Međutim, onaj tko je kušao praske zna što je slatka breskva. Iz hercegovačkih vinograda počele su iščezavati s motikama. Stari vinogradari znali su njihovu vrijednost pa su ih pažljivo njegovali, dok je uvođenje fraza i traktora u obradu šezdesetih godina prošloga stoljeća u pitanje dovelo njihov opstanak.

Prodavač Grgo Matić, iz Višića pokraj Čapljine, ističe kako nema problema s prodajom i kaže: ''Nema toga puno, za ovakve rijetke stvari uvijek se nađu kupci''.

Uz praske te razno drugo voće i povrće, Grgo prodaje i batate, čili u posudama, začinski mesliđan (bosiljak)…

''Gotovo sam od prvog dana na veletržnici, od prije dvadesetak godina. Tih prvih godina, recimo, naši povrtlari nisu uopće ili su vrlo malo proizvodili brokule, kupus pupčar, pa i cvjetaču, a da o paprikama rogama, krastavcima kornišonima, celeru i sličnom povrću i ne govorimo. S vremenom smo usvajali te proizvode jer je za njih bilo kupaca. Tako je i s batatom, čilijem i drugim začinskim biljem…, ako ih tržište bude tražilo, počet će se proizvoditi. Vjerujem kako će čovjek koji mi je dovezao praske iduće godine posaditi još koju jer su za marku po kilogramu skuplje od običnih breskvi, a isto je i s batatom koja se prodaje za 2,50 do 3 KM po kg, a krumpir je 0,50 KM. Dakle, batata je pet puta skuplja, a i onako je stigla iz Amerike, kao i krumpir'', dodaje u šali ovaj stalni prodavač na veletržnici, koji se proteklih godina specijalizirao za razne novine.

Hoće li u skoroj budućnosti na hercegovačkim njivama, poput krumpira, ili doskora malo prisutnog celera, rasti i batata, presudit će kupci.

Inače, batata je višegodišnja gomoljasta biljka podrijetlom iz tropskih i suptropskih područja Srednje i Južne Amerike. Već je isprobana u Hercegovini, gdje dobro uspijeva, kao i njezin mnogo poznatiji srodnik krumpir.

Naravno, uz plodove koji bude nostalgiju, na veletržnici se, već po tradiciji, s prvim danima jeseni u većim količinama nude šipci i mandarine. Šipci su proizvod Hercegovine, dok mandarine stižu iz Neretve, kako se obično zove područje RH ispod Metkovića. Ne predaje se još ni stolno grožđe, ima ga u zavidnim količinama, a da se o različitim vrstama rajčica te paprika i ne govori. Kao dopuna hercegovačkoj robi stižu jabuke i kruške iz okolice Gradačca i Gračanice. Posebna priča su kruške. Pogled na njih jednostavno vas tjera na kupnju.

Uglavnom, s prvim danima jeseni živnula je veletržnica takvim sjajem da se čovjek mora upitati kako je sve to uspjelo na onakvoj vrućini i suši kakve su vladale protekloga ljeta.