Kraj supermarketa i osveta seoskih prodavaonica

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ono što je do jučer izgledalo nemoguće, zbog epidemije je postalo moguće. Stanovništvo napušta skupe i zagađene gradove i otkriva lijepe i korisne strane života na selu.

Ako već treba da se radi putem interneta zašto sjedeti u centru Pariza gdje iznajmljivanje garsonijere košta više nego iznajmljivanje ogromne kuće s baštom i voćnjakom i okolnim terenom u centralnoj Francuskoj. Sve to na svežem zraku.

Pariški dnevnik Le Monde objavljuje poetičnu reportažu pod naslovom: “Čak i sa skromnom platom ovdje možete nešto da uradite: Osveta seoskih prodavaonica u Cevennesu i Aubracu (centralna Francuska)”.

Reporter ovog lista sjeo je u kamion poduzeća Magne koji i po snijegu i ledu prevozi robu za seosku prodavaonicu u Sainte-Croix-Vallee-Française gdje žive 272 stanovnika.

‘Što tražite u toj zabiti?’

''Kamion je zamalo skoro skliznuo na krivini, uspio ipak da zadrži pravac i zaustavio se uz rijeku, još uvijek podrhtavajući od neravnog puta. Tek što je svanulo. U mraku se nazire drveće čije su grane otežale od snijega, presijava se led na putu. Naslonjeni na ogradu malog mosta, dva muškarca razgovaraju o kestenju i kozama /… / Evo nas, stigli smo. Zidovi prodavnice su beli, iznad polica sa sirom citat Voltairea: Odlučio sam da budem sretan jer je to dobro za zdravlje. Pored povrća smiješi se jedna (statua) Bude. Ispred vrata neko istovaruje drvo u granuloma''.

Čitatelj saznaje da su vlasnici Marisa i David kupili ovu seosku trgovinu prije pet godina. Ona je radila u supermarketu, a on je držao restoran. Oboje su bili razvedeni i željeli da počnu novi život. Kupili su malu seosku prodavonicu mješovite robe – iako je tada svim poduzetnicima savjetovano da otvore start-up  – internet firmu! Marisa kaže da je njena obitelj u čudu pitala: ''Što tražite u toj zabiti?''.

Pierre Bonnefoy, vlasnik prijevozničkog poduzeća Magne kaže da nijedna banka pre deset godina ne bi dala podršku poslovnom planu kakav je bio njegov – opskrbljivati prehrambenim proizvodima 300 malih trgovina u regiji Haute-Loire, l’Aveyron ili Lozere.

''Nismo popuštali usprkos teškoćama i nastavili smo da prevozimo robu tamo gdje nitko više nije htio ići'', kaže.

Reklama

Danas, obiteljsko prijevozničko poduzeće Magne isporučuje robu za 450 malih prodavnica mješovite robe. Vrijednost njegovog obrta za posljednje tri godine povećala se sa 16 na 23 milijuna eura. Posao napreduje u do jučer zabitim i zaboravljenim selima.

Reporter pariškog dnevnika konstatira da je teško davati prognoze ali da je očigledno da u Francuskoj vidimo povratak malih trgovina mješovite robe. To je posljedica sve učestalijih migracija iz gradova u seoske sredine.

''Svaka kriza pojačavala je ovaj proces (migracija): Financijska kriza 2008. godine, zatim atentati 2015. godine. Sada je pandemija ta koja je ubrzala (napuštanje gradova)'', piše Le Monde.

Reporter opisuje kako je kamion firme Magne, ''po asfaltiranom krivudavom putu obješenom iznad provalije'', zatim stigao do sela Plantiers, dvadesetak kilometara daleko od Saint-Croixa. U ovom selu živi 259 stanovnika, a u okolini su zaseoci napušteni šezdesetih i sedamdesetih godina.

Već prije godinu dana kada je počela epidemija i prve mere ''zaključavanja'' u Plantiers su počeli da stižu automobili sa svih strana, s prtljagom na krovu, “kao da su izbjeglice”. Ljeto je bilo nevjerojatno – kamping i hoteli prepuni kao nikada do sada, posjetitelji oduševljeni.

''Videli smo vas na televiziji – kakav zrak, kakve rijeke –  i nema virusa'', govorili su.

Došljaka koji kupuju kuće i zemljište sve je više. Jedna medicinska sestra iz Montpelliera, jedan odgojitelj u mirovini iz grada Valans, jedan keramičar sa suprugom koji je prvi put bio plaćen – ne novcem – već živim kokoškama i povrćem. Jedna “djevojka iz grada”  bila je ovisna o Facebooku i društvenim mrežama i sada se toga oslobodila.

Kažu da ovo nije usporedivo s hipicima iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji su napuštali sistem.

''Naš slučaj je obrnut, sistem je napustio nas'', objašnjavaju sugovornici reportera dnevnika Le Monde.

Kriza za poljoprivrednike

Ekonomski dnevnik Les Ecos donosi tekst naslovljen pitanjem: “Zašto su cijene poljoprivrednih proizvoda skočile?”.

''Soja, žito, kukuruz, pirinač…cijene poljoprivrednih sirovina dostigle su najveći nivo koji smo vidjeli posljednjih godina. Cijene su ovoliko skočile zbog toga što Kina masovno kupuje. Kriza (transportnih) kontejnera, nedostatak radne snage na plantažama palmi, takse na izvoz ruskog žita – sve ovo također utiče na povećanje cijena'', piše Les Ecos.

''Ovo situacija na tržištima ima direktne posljedice po proračun potrošača koji vide da su u supermarketima cijene sve veće'', zaključuje autor članka u Les Ecos.

Ne čudi zato što su na Zapadu francuske poljoprivrednici u znak prosvjeda ispred lokalnih supermarketa prosuli poljoprivredne otpatke, piše Al Jazeera.

Lokalni dnevnik L’Ouest-France izvještava da je to bila akcija sindikata Mladi poljoprivrednici, koji ovih dana pregovara s lancima supermarketa o cijenama otkupa.

''Mnogi mladi poljoprivrednici ne znaju hoće li imati dovoljno novca da prežive'', kaže Thibault Le Masle, predsjednik ovog sindikata.

Isabelle Bouyer, iz asocijacije ATD-Quart monde koja se već šest desetljeća bori protiv krajnjeg siromaštva u 30 zemalja sveta, kaže za Liberation da je problem u tome “što države pokušavaju da upravljaju siromaštvom umjesto da se bore protiv njega''.

''Eksplozija siromaštva, to je nešto što objektivno postoji i može da se izrazi brojevima. Danas je u Francuskoj 300 tisuća ljudi na ulici. Tome treba dodati nevidljivo siromaštvo – dva milijuna ljudi živi od prihoda koji su na razini 40 posto od prosječne plaće (660 eura po mjesečno), u velikom siromaštvu. Termin humanitarna kriza – odgovara ovoj situaciji '', kaže Isabelle Bouyer za Liberation.

‘Uvesti univerzalni prihod’

Na pitanje što predlaže kao rješenje, ona odgovara: “Treba uvesti jedan univerzalni prihod za sve građane starije od 18 godina koji bi bio dovoljan da osigura normalan život i pokrije sve osnovne potrebe”.

Isabelle Bouyer pokazuje da novca ima dovoljno i da država mnogo troši pomažući nevladine organizacije za prehrambenu pomoć, za smještaj siromašnih, plaćajući hotelski smještaj itd.

''Zašto taj novac ne bi bio drugačije upotrebljen? Zašto ne bi bili izgrađeni stanovi za trajni smještaj dostupni siromašnim ljudima?'', pita ona.

''Izvući ljude iz bijede znači i napraviti velike uštede za državu – smanjili bi se zdravstveni troškovi jer beda donosi bolest. Deca ne bi bila odvajana od siromašnih roditelja koji ne mogu da ih izdržavaju i hraniteljske obitelji ne bi bile plaćane!'', kaže Isabelle Bouyer zaključujući da je moguće izaći iz bijede čak i ako je dugogodišnja. Po njoj potrebna je politička volja.

''Vlada ne može ni da zamisli osjećanje srama i poniženja (onih koji primaju prehrambenu pomoć), njihov stalni stres zbog toga što nikada nije izvjesno hoće li jesti, hoće li uspeti da plate stanarinu''.