Potpuni prelazak ljudi na organsku prehranu bio bi neizvediv

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pobornici organske prehrane i zeleni aktivisti trude se već desetljećima dokazati kako je organska poljoprivreda jedino pravo, održivo rješenje za planet na kojem živimo. Ona bi iznad svega trebala omogućiti smanjenje korištenja pesticida te smanjenje zagađenja tla i voda dušikovim spojevima iz umjetnih gnojiva. Istovremeno ona bi trebala proizvoditi zdraviju hranu.

Zvuči jednostavno i provedivo, zar ne? Nažalost, brojke pokazuju da nije ni jedno ni drugo. Što je najvažnije, to pokazuju nove projekcije znanstvenika iz Instituta za istraživanje organske poljoprivrede u Švicarskoj, dakle ljudi koji nisu neskloni organskoj hrani.

Njihovo istraživanje, objavljeno početkom tjedna u časopisu Nature Communications, pokazalo je da bi potpuni prelazak ljudi na organsku prehranu bio praktički neizvediv jer je za organsku proizvodnju potrebno značajno više poljoprivrednog zemljišta (oko 40 %), budući da je urod po jedinici površine manji. Osim toga, odbacivanje umjetnih dušičnih gnojiva vodilo bi do manjka nutrijenata čak i kada bi se povećao uzgoj mahunarki bogatih dušikovim spojevima.

Istovremeno broj stanovnika na Zemlji eksponencijalno raste. Do 2100. vjerojatno će narasti na 12 milijardi, što je dvostruko više nego 1999, prenosi Index.hr.

Štoviše, autori procjenjuju da ćemo do 2050. godine, što je bliska budućnost, proizvodnju hrane trebati povećati za nekih 50 % jer će na Zemlji živjeti oko devet milijardi ljudi. A ako želimo održiv razvoj, trebali bismo nastojati smanjivati, a ne povećavati ljudski utjecaj na ekološke sustave. To znači da bismo trebali nastojati smanjiti, a ne povećavati krčenje šuma i uništavanje staništa divljih životinja koji su glavni uzroci njihova masovnog izumiranja.

Naravno, autori novog rada ipak predlažu nekoliko rješenja za ovaj problem. Naime, oni smatraju da bi potpuni prelazak na organsku prehranu bio moguć kada bi se efikasnost proizvodnje hrane povećala i istovremeno realizirali neki oblici uštede na hrani - osobito kada bi ljudi postali vegetarijanci i kada bi smanjili bacanje hrane.

No koliko su takva rješenja uistinu ostvariva?

Još od 1970-ih postoje izračuni koji pokazuju da je vegetarijanska prehrana značajno ekonomičnija u smislu zagađenja okoliša i potrošnje resursa. Naime, za prehranu vegetarijanaca potrebno je manje tla, vode, gnojiva i drugih resursa nego za prehranu istog broja mesojeda. To je prirodno i u skladu sa zakonima termodinamike - u svakoj pretvorbi iskoristiva energija, koja se može upotrijebiti za obavljanje nekog rada, može se samo gubiti, a nikako dobivati. Što je neko živo biće više u hranidbenom lancu, to je rastrošnije u procesuiranju energije. Taj lanac na Zemlji izgleda ovako: biljke fotosintezom Sunčevu energiju pretvaraju u kemijsku koju pohranjuju da bi je potom trošile za svoje potrebe; biljojedi, poput goveda, pretvorit će kemijsku energiju pohranjenu u biljkama u kemijsku energiju prikladnu za svoje potrebe pri čemu će se dio energije izgubiti; napokon će mesojedi, koji se hrane biljojedima, u procesu obrade energije iz mesa izgubiti još jedan dio pohranjene kemijske energije. Stručnjaci procjenjuju da mesojedi trebaju najmanje dva puta, a moguće i do 20 puta više biljne mase od vegetarijanaca. Brojevi ne mogu biti precizni jer ovise o udjelu mesa, ribe, mlijeka, bilja i sl. u prehrani, a također treba uzeti u obzir činjenicu da postoje područja koja nisu upotrebljiva za obrađivanje, dok su pogodna za stočarstvo.

Uz sve navedeno, mesna prehrana također uzrokuje značajno veće emisije stakleničkih plinova poput CO2 i metana te veću potrošnju i zagađenje voda.

Dakle, vegetarijanstvo bi definitivno moglo biti dio rješenja. No je li realno očekivati da će ljudi u nekim značajnim postocima postati vegetarijanci u relativno kratkim vremenskim rokovima zadanim porastom populacije? Odgovor je - ni u najluđim snovima. Naime, čak i u Indiji, koja je vjerski i tradicijski domovina vegetarijanstva, udio vegetarijanaca je oko 38 %. Njihov udio u zapadnim zemljama značajno je manji i uglavnom se kreće ispod 5 %. Najveći je u Italiji (10 %) i u Švicarskoj (14 %). U SAD-u je on svega 3%, a u Hrvatskoj oko 3,7 %.

Nerealno je očekivati da bi ti udjeli mogli značajno narasti u samo nekoliko desetljeća. Iskustva zapravo pokazuju suprotne trendove - da potrošnja mesa raste kako stanovništvo izlazi iz siromaštva.