Talijani rižu uspjeli prodati Kinezima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Europski lider u uzgoju riže, Italija svjedoči rastu konzumacije te žitarice tijekom pandemije, a unatoč krizi uspjeli su je prodati čak i Kinezima.

Rižoto, zvijezda talijanske gastronomije, osobito na sjeveru zemlje, popularan je i među Kinezima koji zbog toga uvoze razne sorte riže potrebne za njegovu pripremu - arborio, carnaroli, romu i baldo, piše Hina.

"To je zato jer je naša riža bolje kvalitete od kineske", kaže Stefano Greppi iz najvećeg talijanskog poljoprivrednog sindikata Coldirettija.

Greppi, i sam uzgajivač riže, pozdravlja ugovor koji je Italija u travnju potpisala o izvozu u Kinu.

Odlična je to vijest za uzgajivače iz Pavije, Lombardije, Vercellija i Novare, regija u kojima se uzgaja 95 posto talijanske riže.

"To je kao da smo prodali sladoled Eskimima", pisao je Il Corriere della Sera nakon potpisivanja ugovora s Kinezima.

"Riži i rižotu otvorena su vrata golemoga kineskog tržišta", dodao je list u ozbiljnijem tonu, objasnivši da su Kini dosad postojale slabe imitacije talijanskog rižota.

Italija ima 4200 uzgajivača riže koji otprilike 200 sorti te žitarice uzgajaju na 220.000 hektara površine. Godišnje proizvedu više o tone i pol riže, što je više od pola europske proizvodnje.

No na globalnoj razini Europa u proizvodnji riže sudjeluje s mizernih 0,4 posto. Više od 90 posto od 500 milijuna tona te žitarice godišnje dolazi iz Azije.

No ne probija se talijanska riža samo u inozemstvu. U prvih šest tjedana pandemije konzumacija je na domaćem tržištu porasla 47 posto, ponekad čak nadmašivši 'pastu'.

"Ljudi su ponovo otkrili rižu i rižoto, koja je uvijek bila pomalo zanemarena u talijanskoj kuhinji", kaže 27-godišnja uzgajivačica riže Stefania Buffa iz Lombardije.

Na sjeveru Italije riža dobro uspijeva jer ondje ima dovoljno vode potrebne za njezin uzgoj, što nije slučaj u južnim krajevima zemlje.

Riža se sije u proljeće, a bere između rujna i listopada.

Na talijanski sjever donijeli su je cisterciti u 12. stoljeću, koji su na sebe preuzeli zadatak unapređenja nezdrava i šumovitog terena podložnog epidemijama malarije. Uzgoj riže dobio je zamah uvođenjem sustava kanala, koje je projektirao Leonardo da Vinci, a kasnije se u proizvodnju uključena i mehanizacija.

Sve do 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća ljudi su dolazili s juga Italije da bi kultivirali dolinu rijeke Po, posebno žene zvane 'mondine' ili sezonske radnice na poljima riže.

Teški uvjeti rada kojima su bile izložene, nadahnuli su nastanak protestne pjesme "Bella Ciao", kao i neorealističnih filmova poput Gorke riže (Riso Amaro, 1949.) sa Silvanom Mangano i Vittorijom Gassmanom.