Izumire zanat bez kojeg je život ranije bio nezamisliv

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kovački zanat je jedan od mnogobrojnih koji polako izumiru. U višegradskom kraju malo je onih koji mogu da iskuju alatke, poljoprivrednu mehanizaciju i upute mlađe u tajne ovog, lijepog, ali teškog posla.

Osamdesetogodišnji Dragan Maksimović iz Višegrada cijelog života radio je kao kovač, u Višegradu i Sarajevu, a kasnije i kao umirovljenik. Poslovi su mu bili teški, ali on kaže da je zahvaljujući teškim fizičkom poslovima i danas fizički aktivan. Iako na pragu devetog desetljeća Dragan Maksimović još radi sklekove, ne obazirući se na godine koje ima, prenosi BHRT.

„Mogu i sad 30 sklekova. Kad me bole noge radim vježbe lakše mi bude, prošetam. Vježbe radim, to mi pomaže. Ja bih rukama još mogao, ali ne vidim, u kovačnici je zagušljivo i mogu se ozlijediti. Moji vršnjaci ne mogu da čučnu, nisam se bavio sportom, ja sam samo radio. Kad sam bio mlađi sve sam radio, težak fizički rad”, ističe Maksimović.

Kako kaže, kad radiš poslove koji su teški, to doprinosi da u starosti možeš biti vitalan.

Kovački zanat, kao i mnogi drugi zanati, danas polako posustaju u trci s industrijskim mašinama. I ovaj zanat, bez kojeg se do prije pedesetak godina nije mogao zamisliti život čovjeka, polako izumire.

„Radio sam ovaj posao, u tvornici se strojarski kovao, a ovdje sam radio od 1953. godine u Partizanu, a onda sam prešao u Sarajevu na Bistrik. To je teško zanimanje, čim sam završio odmah sam se zaposlio“, dodaje Maksimović.

Fizička aktivnost usporava proces starenja, a ljubav čini da život bude lijep i u kasnijoj životnoj dobi. Dok ga je zdravlje služilo, vruće gvožđe iz ruku nije ispuštao. A sada ostaje priča o posljednjem kovaču, u ovom kraju i radionica koja je, poput svojevrsnog muzeja, već zabilježila sve iskovano tijekom pola radnog vijeka.