Osvrt
Isplati li se ljetovati u Crnoj Gori?
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Poučeni odličnim iskustvom s ljetovanjem u Crnoj Gori od prošle godine, točnije Kotoru – ove godine 'logična odluka' je bila: idemo opet u Crnu Goru, prošle nam je bilo divno.
No, mijenjamo lokaciju. Pa nećemo valjda opet na isto mjesto. Treba vidjeti što se nudi i kako je u nekom drugom mjestu. Obzirom da svi kolektivno (opravdano i neopravdano) kukaju na visinu cijena ljetovanja u Hrvatskoj, idemo nastaviti obilaziti crnogorsko primorje.
Kolega kaže da mu je u Albaniji bilo divno, a cijene su i više nego pristupačne. Ipak, ne da mi se ove godine toliko voziti do Albanije, možda iduće godine. Crna Gora nam je ipak bliža. A na koji ćemo granični prijelaz? Hmmmmm… opet me svi bombarduju idi preko Trebinja. I to je bila prva u nizu pogrešnih odluka. Odmah na početku.
Granica
Mostar – Trebinje – Herceg Novi. Eto te poslije Trebinja začas na lokaciji – kažu. No, ispasti će da je to bila samo pusta želja, kada govorimo o brzini dolaska na odredište, čekanju na granici i ostalim popratnim aktivnostima do mora. Realnost je sasvim drugačija.
Krećemo u ponedjeljak, sigurno nema gužve na granici, nije vikend. I to je bila pogrešna procjena. Dio ceste prema Trebinju (ne znam točno koje selo) se radi, radovi su dakle u tijeku. No, vozači baš o tome i nisu obaviješteni. Ne mislim putem Internet glasila i slično, nego nema signalizacije. Tako, vi lagano vozite a odjednom u susret vam ide bager istom vašom trakom, dok se druga uredno asfaltira. Osjeti se vrućina onog tek nasutog asfalta u dugoj traci iz kojeg dimi, a svi ostali se trebamo zbiti u tu jednu kolničku traku. Semafora nema, znaka stop također, nikakve signalizacije radova a ja već psujem: tako ti je to čim uđeš u RS. Ovi u Federaciji makar ti gurnu onaj semafor ili nečim obilježe da ne ideš direktno u susret bageru, viljuškaru ili onim vozilima za koje ni ne znam kako se točno zovu.
Samo da mi je nekako proći ovu dionicu i dočepati se granice, kad je pređem – sigurno će sve biti bolje. Ta granica je bila zamka broj dva. Pa ponedjeljak je, tko ponedjeljkom ide i to ne baš rano. Izgleda svi koji su krenuli s istom mišlju kao i ja.
Pročitajte još
Granicu uopće ne vidim, samo krivine i krivine, a ispred mene kolone i kolone automobila. Pa ovo je strašno, mislim u sebi i već psujem kako nećemo uopće stići kako smo planirali. Check-in je u 14h, a Boga pitaj kad ćemo doći. Dan skoro da će nam propasti. Na kraju nije skroz 'propao', a skraćena verzija glasi: čekali smo dva i pol sata na granici. Pa eto, ako idete do Crne Gore preko Trebinja, moj prvi savjet vam je zaobiđite ovu rutu, nego okrenite na onu preko Bileće i Berkovića, na granični prijelaz Deleuša. To nam se u povratku pokazala kao mnogo sretnija varijanta, a čekanje je bilo oko pola sata i to petkom.
120 eura za dvije osobe
No, do povratka se dešavalo 'ljetovanje'. Smještaj je rezerviran preko Booking-a a cijena za dvije osobe u hotelu s četiri zvjezdice s uključenim doručkom, te ležaljkama i suncobranima na plaži iznosila je oko 120 eura za noć. Hotel se nalazi 60-ak metara od plaže.
Odmah pri prijavi u hotel, ljubazno osoblje nam je reklo da taj dan sigurno nećemo imati ležaljke i suncobrane, jer smo kasnije došli. Pitam kako kasnije kad je check-in tek u 14h, a mi smo u hotelu bili u 14:15h. Eto tako, razgrabilo se valjda – iako nam je ta stavka uključena u cijenu. Ostale dane imamo, a u petak kad se vraćamo, također nemamo pravo koristiti suncobrane i ležaljke, ali mlada recepcionarka napominje: možete peškirić prostrijeti. Čuj čuda, mogu peškirić (doslovno koristi umanjenicu u komunikaciji) onako prostrijeti – ma nemoj, baš neko veliko otkriće. Ibretim se iskolačenih očiju i već vidim da taj petak ne ostajemo na kupanju, nego odmah idemo nazad.
Plaža je krcata, pa ovo je gore od Neuma mislim u sebi. Lagani arsenal psovki prolazi mi kroz glavu, a oblaci misli se nadvijaju svuda oko mene. Sreća, nitko ne vidi te živopisne, sočne psovke koje se roje u glavi. Strpjet ću se, već je plaćeno sve – što da se radi.
Neusporedivo s Kotorom
Uspoređujem s Kotorom od prošle godine i odmah zaključujem da je to neusporedivo. Pa struktura ljudi je skroz različita. Osjećam se kao da sam došla na seoski srpski vašar. Doduše, ima i nešto stranaca. Kotor je ipak posebna priča, gospodska. Sve je na svom mjestu, bar što se tiče mog osobnog iskustva. Ovo nije ni slično tome, a ta dva mjesta su udaljena tek nekih 40-ak kilometara.
Sljedeći dan dolaze malo optimističnije vijesti, manje je ljudi, može se hodati između ležaljki, kao da je neka smjena gostiju ili što. Kako god, lakše se diše.
Doručak u hotelu odličan, na hranu nemamo nikakve zamjerke. Kao dodatna vrijednost hotela koji smo rezervirali ističu se dva jacuzzija na vrhu zgrade, sauna, igraonica za djecu i onako prilično lijepa terasa s pogledom na more. Sve se koristi bez dodatne novčane naknade.
Domaćini/vlasnici su ljubazni, na usluzi, susretljivi i taj dio usluge ocjenjujemo prilično visoko.
U blizini plaže imate svu moguću hranu na raspolaganju. To je posebice interesantno ako imate djecu koja vole palačinke, pizzu na komad, sladoled i slično.
A cijene?
Što se tiče cijena one su otprilike duplo od naše konvertibilne marke. To znači da je 1 kg grožđa u trgovini 5,50 eura, komad pizze na plaži od 2,20 do 3,50 eura, ledena kava 3,20 eura, cijeđena naranča 3,50 eura, voda 0,75l također 3,50 eura, za sok od jabuke ćete dati 3 eura, palačinka košta od 2,50 do 3 eura… Sve to možete kupiti u objektima uz plažu.
U restoranima možete lijepo ručati ili večerati za nekih 45 eura za dvije osobe. To uključuje juhu, piće i glavno jelo. Sva hrana koju smo probali u restoranima je izuzetno ukusna. Bez nekih zamjerki.
Izgleda da ćemo se i vratiti s kojim kilogramom gore. Ipak, četiri noćenja su bila sasvim dovoljna za ovu lokaciju.
'Not my cup of tea' što bi rekli ovi moderni utjecajni ljudi na društvenim mrežama ili vam ga influenceri.
U Kotor bi se definitivno vratili (to zaslužuje posebnu priču) ali u Herceg Novi ne.
Isplati li se ili ne? Morali biste ipak iskusiti na vlastitoj koži i donijeti svoj sud.
