Kako se pisalo prije
Aluminij je pao skoro na 49. rođendan
Tekst članka se nastavlja ispod banera
''U prvoj polovici 1974. već je bilo očito da izgradnja Aluminijskog kombinata u Mostaru dobro napreduje, te da je ''crveni kolos na obali Neretve dobio (...) konture i već je spreman za ‘prijemni ispit’. Graditelji iz desetak jugoslavenskih firmi i pet izvođača radova iz velike ‘Energoinvestove porodice’, u čijem će se sastavu naći i budući aluminijski kombinat u Mostaru, završili su gotovo sve poslove'', pisalo je Oslobođenje nekada o Aluminijskom kombinatu koje se tada rađalo u Mostaru.
Problemi s novcem
Kako u biografiji Džemala Bijedića piše Husnija Kamberović izgradnja aluminijskog kombinata u Mostaru je najbolji primjer Bijedićevog zalaganja za razvoj Mostara, Hercegovine i Bosne i Hercegovine kao cjeline te rezultat velike borbe bosanskohercegovačkog političkog vodstva 1960-ih i 1970-ih godina s raznim centrima ekonomske i političke moći u tadašnjoj Jugoslaviji.
''Zbog velikih nalazišta boksita odmah poslije Drugog svjetskog rata planiralo se podići tvornicu za preradu boksita u Mostaru. O tome se razmišljalo 1948, pa ponovo 1954, zatim 1956/57, ali su svi ti planovi odlagani zbog nedostatka financijskih sredstava. Tek 1961. formirana je Tvornica glinice i aluminijuma,116 a 1964. ta se tvornica integrirala sa boksitnim rudnicima u jedinstveno poduzeće za istraživanje, eksploataciju i transport boksita, pod nazivom Aluminijski kombinat i boksitni rudnici Mostar. Međutim, vrlo brzo se ušlo u poteškoće zbog problema izbora najpovoljnije inozemne ponude u tehnologiji i investiranju, odnosno kreditiranju tvornice glinice koja se trebala izgraditi u okviru prve faze izgradnje aluminijskog kombinata'', navodi Kamberović u knjizi.
Odugovlačenja u Mostaru
Navodi se kako su se zbog tog odugovlačenja u Mostaru sredinom 1968. širile tvrdnje da se Investiciona banka u Sarajevu unaprijed opredijelila za ponudu iz Sovjetskog saveza ''čime je narušila samoupravna prava mostarskog poduzeća Aluminijski kombinat i boksitni rudnici koje se pojavljuje u ulozi investitora''.
Do toga je, piše Kamberović, a prema tim tada raširenim pričama u Mostaru, navodno, došlo pod utjecajem nekih republičkih lidera i sarajevskog Energoinvesta koji je zainteresiran ''za istočnu varijantu i preuzimanje najvećeg dijela poslova u vezi s podizanjem aluminijske industrije u Mostaru''.
Prigovori iz Sarajeva
Odugovlačenjem da se što prije prihvati inozemna ponuda čitava Hercegovina svakodnevno je gubila milijune dinara. Iz Sarajeva su, pak, upućivani prigovori kolektivu aluminijskog kombinata ''da prejudicira čitavu stvar opredjeljujući se apriori za ponude talijanske firme Montekatini''.
U biografiji se dodaje kako je prva faza izgradnje aluminijskog kombinata, koja se sastojala u izgradnji tvornice glinice, trebala koštati oko 450 milijuna novih dinara, a čitav projekt izgradnje kombinata i prateće industrije mogao bi dostići iznos od oko 1.500 milijuna novih dinara, pa bi se svaka žurba mogla osvetiti čitavoj zajednici.
Emerik Blum, kome pripadaju zasluge za integraciju boksitnih rudnika u okvire Energoinvesta, smatrao je da će odluka ''o započinjanju radova na prvom objektu koji će omogućiti racionalno korištenje boksitnih rezervi Rudnika Mostar označiti, sasvim sigurno, prekretnicu u budućoj politici eksploatacije vrlo značajnih nalazišta iz rudnika u sastavu ovog preduzeća''.
Pročitajte još
Pokazalo se to točnim. Nakon teškoća s kojima su se suočavali svi veliki gospodarski poduhvati u Bosni i Hercegovini, u srpnju 1970. gradnja je počela. Sredinom rujna 1972. iz Energoinvesta je stigla vijest da to poduzeće planira izdvojiti šest milijardi dinara za proizvodnju aluminija po kombinatskom sustavu, a za to će se angažirati krediti iz nekoliko zapadnoevropskih i istočnoeuropskih zemalja. Tako su se za gradnju u Baćevićima koristili krediti iz Francuske i Čehoslovačke, dok su se sredstva za gradnju tvornice glinice u Birču kod Zvornika dobila iz Sovjetskog saveza.
Polaganje prijemnog
Nakon Tvornice glinice, u siječnju 1973. Bijedić je prisustvovao polaganju kamena temeljca za elektrolizu aluminija u sastavu Energovinvestovog aluminijskog kombinata u Mostaru.
Direktor Aluminijskog kombinata u izgradnji je bio Jefto Subotić, a potom Avdo Zvonić, koji je u ožujku 1974. najavio da u toj tvornici ''započinju probe i ispitivanje postrojenja u odjeljenju pripreme boksita i ostalih uređaja u prvoj fazi proizvodnje''.
Najavio je, također, da će probe trajati mjesec dana i ukoliko se ''položi prijemni'' moglo bi se krenuti s procesom proizvodnje, ali ''s obzirom da je taj proces prilično dugotrajan, prve tone glinice moguće je očekivati tek u lipnjua.
Oslobođenje je prenijelo i podatak da je u izgradnju tvornice do ožujka 1974. utrošeno oko osam tisuća tona čelika i šest tisuća tona betonskog željeza, te najavilo da će, nakon što bude završena, tvornica proizvoditi 280.000 tona glinice godišnje. Zvonić je tada obznanio i da se u drugoj fazi izgradnje Aluminijskog kombinata predviđa podizanje elektrolize gdje će se godišnje proizvoditi oko 85.000 tona aluminija. Posebno je, navodi Kamberovuić, naglašavao visok stupanj automatizacije u novopodignutoj tvornici ''tako da će direktno u proizvodnji raditi svega po 16 radnika u jednoj smjeni. Ostali zaposlenici – glinica će zapošljavati oko 700 radnika – bit će zaduženi za opsluživanje objekata''.
Problemi s prijemom radnika
Zvonić je, piše u knjizi, tada izjavio da je u tvornici već bilo zaposleno 400 radnika, te najavio prijem još 300 radnika, ali je istaknuo da se radi ''gotovo isključivo o kvalificiranim i visokokvalificiranim radnicima i vjerujemo da ćemo imati veoma ozbiljnih poteškoća oko angažiranja takvih, jer ih i sada ima dosta nezaposlenih u Mostaru''.
Tvornica je građena po licenci francuske firme Pechiney, a svečano je puštena u pogon 25. srpnja 1975. godine. Prilikom izgradnje tvornice ugrađeno je 950 vagona čelične konstrukcije, 16.250 vagona betona, 600 vagona betonskog čelika, 18.700 tona strojne opreme, izgrađeno 170 kilometara cjevovoda, tri kilometra kanalizacijske mreže i deset kilometara asfaltnih puteva.
Izvršno vijeće Bosne i Hercegovine je na sjednici 29. siječnja 1976. razmatralo probleme izgradnje aluminijske industrije u Bosni i Hercegovini i konstatiralo da je izgrađena Tvornica glinice u Mostaru kapaciteta 280.000 tona godišnje, a počela se graditi i Tvornica glinice Birač kod Zvornika kapaciteta 600.000 tona godišnje, ali je problem bio što se kasnilo s projektom izgradnje Tvornice aluminija u Mostaru.
Tada je republička Vlada zauzela stav o nužnosti izgradnje u narednom petogodišnjem razdoblju ne samo Tvornice aluminija u Mostaru nego i niza drugih prerađivačkih kapaciteta u Bosni i Hercegovini na bazi aluminija, stoji, između ostalog, u biografiji Džemala Bijedića.
