Hadžiosmanović: Postoje veliki resursi za decentralizaciju energetskog sektora i uspostavu građanskog energetskog sektora

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dr. sc. Džemal Hadžiosmanović član je Resetovog odbora za energetski management, a u intervjuu za Dnevni list govorio je o važnosti i nužnosti provedbe energetske tranzicije u našoj zemlji, te o promijenama koje s tim procesom dolaze...

Što je energetska tranzicija?

- Energetska tranzicija je zamišljena kao proces transformacije energetskog sektora koji će pokrenuti promjene globalnih, regionalnih i državnih gospodarskih odnosa s ciljem većeg doprinosa borbi protiv klimatskih promjena, manjeg pritiska na prirodni kapital, pravednije raspodjele dohotka i smanjenja broja siromašnih i bolesnih ljudi.

Koncept energetske tranzicije je u mnogim razvijenim zemljama svijeta nastao na kompromisu neoliberalne ekonomske politike i ekonomske politike koja potiče ekonomiju suradnje, zelenu ekonomiju i cirkularnu ekonomiju. Naime, neoliberalna ekonomija je u proteklih 40-50 godina poticala svaranje ekstra profita u energetskom sektoru na bazi korištenja fosilnih goriva, nevodeći računa o pritisku na prirodni kapital i pravednijoj raspodjeli dohotka u svijetu. Pojavom nove ekonomske terorije stvari se počinju polako mijenjati.

Ekonomija suradnje omogućuje participaciju i udruživanje građana dajući šansu svima i ima veoma važnu ulogu u uspostavi građanskog energetskog sektora na bazi energetskih zadruga, ali i građanskog financijskog sektora na bazi zadružnih štedionica ili zadružnih banaka. Ovim konceptom i siromašnijim građanima postaje dostupan financijski kapital koji mogu udruživati sa drugim građanima ili jedinicama lokalne samouprave radi provedbe energetske tranzicije.

Ekonomija suradnje ima jak utjecaj u pogledu jačanja ljudskog kapitala (povećanje znanja i vještina građana), socijalnog kapitala (umrežavanja građana radi postizanja određenih ciljeva), ali i pristupa jeftinom financijskom kapitalu, koji nije dostupan siromašnijim slojevima društva jer su komercijalne banke tu uslugu nude samo bogatim građanima i uspješnim gospodarskim subjektima.

Ekonomija suradnje u procesu energetske tranzicije može doprinjeti decentralizaciji energetskog sustava što povećava njegovu otpornost, ali i dekarbonizaciji što smanjuje pritisak na prirodni kapital.

Zelena ekonomija potiče praticipaciju građana, održiv gopsodarski rast i okolišnu održivost.
Kada je u pitanju participacija građana zelena ekonomija može biti stavljena u funkciju globalnih interesa, što nije nedopustivo, ali u onoj mjeri u kojoj se ne ugrožava održiv gospodarski rast. Iskustva ekonomskih eksperata ukazuju da najbolje rezultate u pogledu održivog gospodarskog rasta zemlje postižu kad je omjer domaćih i inozemnih investicija 80%:20% u korist domaćih investicija.

Kada je u pitanju participacija građana zelena ekonomja koja je stavljena u funkciju energetske tranzicije treba usvojiti principe ekonomije suradnje koja potiče uspostavu građanskog energetskog i građanskog financijskog sektora. Ovaj model može dati snažan doprinos pokretanju domaćih investicija, jer se osigurava pristup financijskom kapitalu svim građanima. Praktično na bazi sinergije ova dva ekonomska koncepta možemo postići navedene ciljeve koji se odnose na održiv gospodarski rast koji treba osigurati pokrivanje troškova energetske tranzicije.

Kada govorimo o održivom gospodarskom rastu isti mora biti uključiuv i pametan. Uključiv rast podrazumijeva participaciju građana, a pametan rast podrazumijeva da je zasnovan na inovacijama koje možemo poticati kroz transfer znanja i tehnologija, reformu obrazovnog sustava i zaustavljanje procesa odlaska mladih i obrazovanih ljudi iz Bosne i Hercegovine u razvijene zemlje.

U cijelom procesu okolišnu održivost zasnivamo na održivoj proizvodnji zelene energije, ali i na bazi održive potrošnje koja će koristiti resurse za primjenu mjera energijske efikasnosti i pametnih mreža.

U procesu energetske tranzicije cirkularna ekonomija je usmjerena na zbrinjavanje i eksploataciju raznih vrsta otpada radi proizvodnje, distribucije i prodaje energije. Smanjuje pritisak na prirodni kapital i nudi korištenje relativno održivih resursa, što značajno doprinosi održivosti okoliša i gospodarskog rasta.

Kako osigurati održivost energetske tranzicije?

- Da bi osigurali održivost energetske tranzicije moramo osigurati održivost energetskih resursa, ljudskog i financijskog kapitala, te održivost gospodarskog rasta. Kada govorimo o održivosti energetskih resursa korištenjem obnovljivih izvora energije (na bazi vjetra, sunca , hidropotencijala i dr.) se postiže navedeni cilj jer se radi o energetskim izvorima koji su praktično neiscrpni u prirodi, za razliku od fosilnih goriva.

Održivost ljudskog kapitala moramo osigurati na bazi zaustavljanja odlaska građana Bosne i Hercegovine u razvijene zemlje svijeta (najviše u zemlje EU) i reformi obrazovnog sustava koji treba biti usklađen sa tržištem rada. Naime u procesu energetske tranzicije na tržištu rada može biti zastupljena velika potreba za raznim vrstama struka poput elektro, građevinske, strojarske i dr., što bi značajno moglo doprinjeti da se sadašnji trend odlaska mladih i obrazovanih kadrova (koji se školuju na račun građana Bosne i Hercegovine, a njihove resurse koriste razvijene zemlje svijeta) zaustavi.

Pored obrazovanih kadrova potrebno je zaustaviti i odlazak svih drugih kvalificiranih radnika gore navedenih struka (ali i drugih) bez kojih će biti nemoguće provoditi energetsku obnovu zgrada, izgradnju pasivnih kuća, te objekata za proizvodnju i distribuciju zelene energije.

Održivost financijskih resursa se u tranzicijskim zemljama treba zasnivati na konkurentnosti i održivosti tržišta kapitala. U tu svrhu je potrebno formirati državne i privatne distributivne financijske modele.

Kada govorimo o državnim modelima moramo biti svjesni da će se isti staviti u funkciju uspostve građanskog energetskog i građanskog financijskog sektora na bazi povoljnih kreditnih aranžmana namijenjenih građanima i trgovine zelenim obveznicama.

U svrhu akumulacije financijskog kapitala i održivosti državnih modela moguće je ponuditi obveznice koje će kupovati građani, ali i institucionlani investitori (banke, mirovinski fondovi, osiguravajuće kuće i dr.). Također akumulacije kapitala možemo osigurati i na bazi prodaje državne imovine, vodeći računa o energetskom suverenitetu i energetskoj sigurnosti, te o razvoju naprijed navedenih tržišta.

Održivost gospodarskog rasta je potrebna kako bi se osiguralo pokrivanje troškova tranzicije na bazi domacih financijskih resursa, bez mogućnosti zaduženja kod međunarodnih fondova i bankarskih korporacija.

Koncept održivog gospodarskog rasta trebamo zasnivati na lokalnom održivom razvoj koji uključuje diverzifikaciju korištenja energetskih i gospodarskih resursa zastupljenih na određenom području. Pri tome moramo voditi računa o utjecaju raznih tržišnih poremećaja uzrokovanih klimatskim promjenama i krizama (poput Covid-19) na pojedine gospodarske grane.

Naime, države koje su zasnivale svoj gospodarski rast na poljoprivredi su periodu pnademije Covid-19 pretrpjele manje gospodarske štete nego države koje su isti zasnivale na turizmu.

Pored navedenih uvjeta za održivost energetske tranzicije potrebno je upravljanje istom što podrazumijeva uspostavu princip „good governence“ koji uključuju participativnost, odgovornost, transparentnost, efikasnost i efektivnost.

Upravljanje tranzicijom podrazumijeva uspostavu makroupravljanju koje će uključiti društvene, političke, ekonomske i druge mjere.

Društvene mjere trebaju biti usmjerene na povećanje ljudskog i socijalnog kapitala koji će povećati particpaciju građana u procesu demokratizacije energetskog sektora (uključivanje građana u proces donošenja energetske politike), ali i konkurentnosti i održivosti poslovnih modela u vlasništvu građana (energetske zadruge, financijske zadruge i dr.).

Pored građanskih energetskih i financijskih modela, ljudski kapital je potreban i organima uprave jer isti može doprinjeti većoj odgovornosti i transparentnosti, te povećanju intelektualnog kapitala koji se treba staviti u funkciju efikasnosti i efektivnosti energetske tranzicije.

Političke mjere se primarno odnose na opredijeljenje vlasti za proces demokratizacije energetskog sektora, ali i na donošenje prilagođene energetske politike koja osigurava particpativnost, efikasnost i efektivnost energetske tranzicije.

Ekonomske mjere se odnose na fiskalne, carinske i druge olakšice koje će poticati ulaganje građana, ali institucionalnih ulagača, potičući efikasnost i efektivnost energetske tranzicije.

Kakva je uloga građana, jedinica lokalne samouprave i tradicionalnih elektroprivreda u navedenom procesu?

- Građani trebaju povećavati svoj ljudski kapital po principima koje zagovara Europska Unija kroz cjeloživotno učenje, međutim u ovom letargičnom i apatičnom ambijentu to nije lako. Ali moramo biti svjesni činjenice koliko brzo akumuliramo ljudski kapital i uspostavimo socijalne mreže koje će nas ujediniti oko zajedničkih interesa, toliko će se brzo desiti demokratizacija energetskog sektora koja je neophodna za uspostavu sustava makroupravljanja koji može donijeti korist svim članovima društva.

Pored akumulacije ljudskog kapitala građani trebaju akumulirati i financijski kapital. Prvi korak na tom putu je smanjenje konuzemerističkih navika (izbjegavati kupovinu onoga što stvarno nije potrebno) i ulagati svoj finacijski kapital u projekte iz domena energetske tranzicije.

S obzirom da novi Zakon o obnovljivim izvorima (koji je u proceduri usvajanja) predviđa uspostavu građanskog energetskog sektora na bazi prosumer-a, ali i energijskih zajednica (energetske zadruge, stambene zadruge, ESCO modeli i sl), to nam unosi malo optimizma da ćemo vrlo brzo imati priliku ulagati u konkretne projekte koji predstavljaju najsigurniju opciju dobrovoljnog mirovinskog fonda.

U svrhu jačanja građanskog financijskog poželjno da uspješni gospodarstvenici počnu razmišljati u pravcu formiranja privatnih banaka koje bi imale regionalni (ili lokalni karakter), a mogle bi igrati značajnu ulogu na tržištu kapitala (poglavito kod grupnog financiranja energijskih zajednica tzv.crowdfudning-a u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i građana).

Formiranjem energijskih zajednica u vlasništvu jedinica lokalnih smaouprave i njenih građana se daje snažan doprinos demokratizaciji i decentralizaciji energetskog sektora, uspostavi građanskog energetskog sektora, očuvanju energetskog suvereniteta, ali i konkurentnosti i održivosti tržišta kapitala.

Kada su u pitanju tradicionalne elektroprivrede moramo bit svjesni da se njihova dosadašnja uloga mora mijenjati, ali ne po cijenu ugrožavanja njihove financijske održivosti. Uvažavajući činjenicu da se tržište energijskih usluga na području BiH procjenjuje na 8 milijardi kM, to nas upućuje na razmišljanje da se financijska održivost ovih poslovnih subjekata može osigurati na bazi ESCO kompanija. Pored značajnih i najeftinijih resursa za dekarbonizaciju energetskog sektora (35 $/t CO2) energijska efikasnost može doprinjeti i decentralizaciji energetskog sustava.

Naime, u navedenom kontekstu decentralizacija podrazumijeva isporuku zamjenskog generatora krajnjem korisniku usluge (u najviše slučajeva fotonaponske elektrane) kojim ovaj kupac može steći status prosumer-a (potrošač-proizvođač). Ovaj status kupci mogu steći i kroz model "rent a roof" odnosno najma elektroprivredi svog krovišta na koji će se montirati fotonaponska elektrana.

Elektroprivrede koje potiču decentralizaciju na principu uspostave građanskog energetskog sektora i energetski održivih gradova mogu imati koristi uslijed uvođenja sustava ETS-a (koji se odnosi na trgovinu emsiijama CO 2 po principu „ograniči i trguj“), ali i uslijed uvođenja TGC certifikata (koji se odnose na propisane količine zelene energije koje po osnovu zakonskih odredbi elektroprivrede i drugi isporucitelji energije moraju imati u svom portfelju).

Pored navedenog, po osnovu decentralizacije ovi energetski subjekti mogu imati velike šanse da budu lideri na tržištu vodika, koji predstavlja pogonsko gorivo budućnosti. Pri tome J.P. Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar može imati lidersku poziciju u proizvodnji zelenog vodika (koji se dobija na principu hidrolize), a J.P. Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo u proizvodnji plavog vodika (proizvedenog na bazi uglja). Mada ne smijemo zanemariti ni činjenice da i ova elektroprivreda ima značajne hidropotencijale u svom vlasništvu koji i njoj mogu osigurati značajnu poziciju na tržištu zelenog vodika.

Ako želimo biti lideri u proizvodnji zelenog vodika, model decentralizacije je poželjan na području grada Mostara koji ima veliki solarni potencijal i veliku raspoloživu krovnu površinu potrebnu za realizaciju projekata koji ce zadovoljiti energetske potrebe gradjana na ovom području.

Ne smijemo zanemariti ni velike resurse otpada deponirane na deponiji Uborak, koji se na osnovu primjene suvremenih tehnologija može koristiti u svrhu proizvodnje električne energije, ali i proizvodnje vodika.

Navedeni koncept nudi rješavanje nastalih problema vezanih za ovu deponiju na principu proizvodnje energije uvažavajući principe ekološkog društvenog upravljanja ESG (Enviromental Social Governence) i socijalno odgovorne investicije SRI (Social Responsible Investment). ESG princip uvažava uključivanje lokalnog stanovišta u proces iznalaženja optimalnog rješenja vezanog za ovaj ekološki problem, dok SRI princip nudi i građanima i Gradu Mostaru financijske koristi.

Kada je u pitanju proizvodnja zelenog vodika moramo napomenuti da se u blizini grada Mostara nalaze velike hidroelektrane koje u budućnosti mogu biti korištene za proizvodnju ovog pogonskog goriva, a i Mostar ima dobru cestovnu i željezničku povezanost sa Republikom Hrvatskom koja je članica Europske unije gdje primjena ovog energenta dobiva snažan zamah.

Šta očekujete od multinacionalnih kompanija?

- Ulazak globalnog kapitala u proces održive energetske tranzicije je poželjan u omjeru koji osigurava održiv gospodarski rast, energetski suverenitet i energetsku sigurnost. Međutim, moramo biti svjesni da multinacionalne kompanije imaju usklađene ciljeve s neoliberalnom ekonomskom politikom i orijentirane su na ekstra profit u energetskom sektoru. To podrazumijeva da će iste biti zainteresirane za proces energetske tranzicije samo ako im je garantiran brz povrat investicije.

Diskontinuiteti u energetskoj politici i složeni administrativni postupci pri realizaciji projekata neće privući multinacionalne kompanije. Sustav makroupravljanja energetskom tranzicijom treba spriječiti navedene anomalije, jer multinacionalne kompanije svoj kapital na području Bosne i Hercegovine mogu staviti u funkciju energetske sigurnosti, ali i održivog gospodarskog rasta.

Kako koncipirati održiv gospodarski rast u navedenom procesu?

- U navedenom procesu koncept gospodarskog rasta treba biti zasnovan na lokalnom održivom razvoju koji uvažava diverzifikaciju korištenja resursa. Ovaj lokalni razvoj mora biti usuglašen sa lokalnim energijskim planiranjem, kako se ne bi gradili nepotrebni energetski kapaciteti čije troskove održiv gospodarski rast ne može pokriti. Primarno treba maksimalno iskoristiti sve poljoprivredne kapacitete i kroz energetske zadruge osigurati održivost ovog sektora.

Ako uspijemo osigurati da se dobit poljoprivrednih proizvođača koji su uključeni u energetske zadruge ulaže u lokalne zadružne štedionice, tada možemo očekivati uspostavu održivog građanskog financijskog sektora. Dalje je pozeljno poticati povezivanje poljoprivrede i turizma kroz ruralni razvoj, jer tada gospodarski rast uvažava diverzifikaciju resursa i manje je izložen rizicima koje mogu izazvati klimatske promjene i krize izazvane pandemijom (poput Covid-19).

Koncept lokalnog razvoja treba uključiti građevinski sektor (kroz energetsku obnovu zgrada, izgradnju pasivnih kuća, objekata za proizvodnju i distribuciju energije, skladištenje CO2 i dr), ali i druge sektore poput metalno-prerađivačkog (proizvodnja nosivih konstrukcija za FNE, stupova za VE, ormara i dr.) stavarajući veću dodanu vrijednost koja utiče na gospdarski rast i stabilnost javnih financija, ali i socijalni kapital važan za veću akumulaciju financijskog kapitala i održivost građanskog financijskog sektora.

Šta Hercegovina, a šta Bosna može očekivati od navedenog procesa?

-Kada je u pitanje energetska tranzicija svjesni smo da u Hercegovini postoje veliki resursi sunca i vjetra. Međutim, ne smijemo zanemariti ni hidro potencijal rijeka Doljanke, Neretvice, Drežanke, i Trebižata, koje su u posljednje vrijeme bile tema raznih konflikata na relaciji investitor-lokalna zajednica.

Svi navedeni konflikti se moraju riješiti uvažavjući ESG i SRI principe, što znači da se mora voditi računa o interesima lokalnog stanovništva, ali isto tako ovi resursi ne smiju ostati neiskorišteni u procesu energetske tranzicije.

Zbog naprijed navedenih činjenica možemo zaključiti da postoje veliki resursi za decentralizaciju energetskog sektora i uspostavu građanskog energetskog sektora, kako u proizvodnji električne energije, tako i u proizvodnji zelenog vodika.

Na području gradova Mostara i Čapljine postoje veliki resursi za proizvodnju hrane kroz agrovoltaic sustave (kombinirana staklenička proizvodnja hrane i energije), a područja Stoca, Neuma i Ravnog mogu imati velike šanse za ruralni razvoj koji ukljucuje pored razvoja poljoprivrede i razvoj turizma koji bi koristio energetske i druge proizvode poljoprivrednih proizvođača ( el.energija, bioplin, vodik i dr.). Ovakav koncept daje šansu i za razvoj građevinskog sektora na ovom području, što utječe na jačanje građanskog financijskog sektora zasnovanog na principu lokalnih zadružnih štedionica.

Za razliku od Hercegovine, u Bosni postoje resursi za proizvodnju plavog vodika na bazi uglja. Uz energetsku obnovu zgrada ovi projekti trebaju imati visoki prioritet zbog njihove socijalne dimenzije koja uključuje zbrinjavanje viška radnika koji nastaje zatvaranjem termoelektrana.

U ovom dijelu države postoje značajni industrijski pogoni (koji opslužuju građevinski sektor) koji će povećati vlastitu proizvodnju (ali i emisije CO2), pa se nameće potreba za izgradnjom skladišta za CO2 na principu CCS (Carbon Capture Storage) koji bi omogućili smanjenje emisija, ali i manje troškove energije uslijed uvođenja ETS-a. Skladišteni CO2 se može prodavati na tržištu jer je potreban u naftnoj, prehrambenoj i kemijskoj industriji.

Bosna nema solarni potencijal kao Hercegovina, ali isti nije zanemariv i može se staviti u kontekst decentralizacije energetskog sustava na isti način kao i u Hercegovini. Na navedenom području postoje značajni resursi biomase koja, se kao i hidropotencijal mogu koristiti za proizvodnju energije na bazi energetskih zadruga.

Pored proizvodnje energije ove zadruge se mogu staviti u funkciju navodnjavanja poljoprivrednih posjeda, a poželjno ih je staviti u funkciju izgradnje ribogojilišta.

Kad bi bili u poziciji da odlučujete šta bi ste prvo učinili da se proces pokrene na pravi način?

- Moramo shvatiti da bilo koji pomak u navedenom procesu nećemo moći postići bez usvajanja i transparentne primjene novog Zakona o obnvoljivim izvorima u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj. koji bi trebao dati snažnu potporu energijskim zajednicama i prosumer-ima.

Ako se navedeni Zakon usvoji potrebno je učiniti sve da se kroz model državnih distributivnih financija, ali i privatnih distributivnih financija (na bazi zadružnih štedionica ili banaka) osigura povoljan financijski kapital koji će biti usmjeren na razvoj građanskog energetskig sektora. Bilo bi također potrebno stvoriti uvjete i za institucionalne investitore koji bi bili zastupljeni na tržištu kapitala što bi omogućilo korist građanima, jedinicama lokalne samouprave i drugim investitorima. Ovakvim pristupom bi dali doprinos stabilnosti javnih financija, ali i mirovinskih fondova.

Kada su u pitanju jedinice lokalne samouprave, njih bi trebalo potaknuti na uspostavu ureda za energetsku tranziciju u čijoj nadležnosti bi bilo lokalno energijsko planiranje, priprema projekata vezanih za izgradnju energetskih objekata i primjenu mjera energijske efikasnosti.

Pri realizaciji projekata u jedinicama lokalne samouprave bilo bi poželjno uspostaviti crowdfunding platforme ( na bazi dionica ili obveznica) putem kojih bi građani ulagali u projekte koje financira određena energijska zajednica u vlasništvu jedinice lokalne samouprave. Ove platforme bi potakle i institucionalne investitore da učestvuju na tržištu kapitala.

Što se tiče elektroprivreda proces decentralizacije bi trebale pokrenuti kroz ESCO ili neki drugi model (poput „rent a roof“) koji bi financirali putem korporativnih zelenih obveznica, te bi na taj način osigurali financijsku održivost ovih poslovnih subjekata.

U cjelom konceptu ne smijemo zaboraviti interese multinacionalnih kompanija čije su investicije u energetski sektor Bosne i Hercegovine potrebne, ali njihov ulazak mora biti vremenski i količinski modeliran, kako bi osigurali energetsku sigurnost i značajan doprinos održivom gospodarskom rastu.

Kada je u pitanju električna energija ove investicije treba poticati nakon uspostave konkurentnog i održivog građanskog energetskog sektora, dok je kod proizvodnje vodika potrebno voditi računa da se ne ugrožava konkurentnost domaćih proizvođača plavog vodika.