To je BiH: 25 godina čekali struju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Točno 25 godina nakon rata selo Gostičaj kod Foče konačno će dobiti eklektričnu energiju. Niskonaponska mreža je izgrađena, a stanovnici očekuju i priključenje svojih kuća na nju. Još 12 ruševina čeka da bude obnovljeno, ali nadaju se da će sada sve biti lakše jer uvjeta za stalni boravak u Gostičaju godinama nije bilo.

Pripada Foči, blizu Goražda

''To samo može razumjeti onaj tko nema električne energije. Kad dođeš boravak je maksimalno ovdje mogao da bude tri-četiri dana, jer moraš ići u nabavku nekih namirnica, pogotovo ovih mesnih proizvoda koji moraju da stoje u zamrzivaču. A naveče kad čovjek ostane da noći, uz svijeću je, pališ agregat … Električna energija je ovdje pola života", kaže u razgovoru za Anadoliju Meho Pašović.

Selo Gostičaj pripada Općini Foča, ali je bliže i seoskim putem povezano s Goraždem.

Prošle godine saniran je i put prema Gostičaju, potvrdio je predsjednik SO Foča, Izet Spahić.

''Slijedeći prioritet je bila elektrifikacija sela u kojem ima 11 izgrađenih kuća. Ovdje su dvije vrlo vrijedne obitelji, Pašovići i Rahmani. I evo hvala Bogu privodimo i taj projekt kraju'', navodi Spahić.

Prvi pogled na brdovito selo, čiji su rubovi zarasli u šumu, prevari, ali nakon što se upoznate s njegovim stanovnicima i čujete kako je nekada izgledao Gostičaj i život u njemu, onda i ne čudi zašto ga ni 28 godina od protjerivanja ovdašnji ljudi nisu zaboravili.

Veliki vidikovac

Zbog posla, školovanja djece i udaljenosti, stalnih povratnika nema, ali svake godine organizirajju se zajedničke akcije, druženja, siju se vrtovi…

''Svo svoje slobodno vrijeme, nije bitno gdje se nalaze, dolaze, obilaze svoja ognjišta. U koga je obnovljeno ima gdje da boravi, u koga nije snalazi se. Hvala Bogu, svi smo familijarno vezani, dva su prezimena, svo selo da dođe ima gdje'', priča Meho Pašović.

Njega nadopunjuju svojim pričama i drugi mještani.

''Počeli smo dolaziti odmah nakon rata. Ovdje je bilo oformljeno šatorsko naselje, kasnije su se počele graditi kuće, donacijama i tako. Uglavnom čim je rat stao počelo se dolaziti. Ljudi obrađuju vrtove, siju, nemamo uvjeta da bismo nešta više radili ali uglavnom vrtovi se siju'', dodaje Ismail Pašović.

Selo je jedan veliki vidikovac s kojeg se pogled pruža sve do Jahorine, posjeduje brojne izvore vode, terene za šetnju i odmor, pa svatko tko jednom dođe, kaže Ismail, poželi da to uradi opet.

Bez alkohola

Sjećaju se mještani kako je, zahvaljujući izvorištima, u selu nekada postojalo mnogo vodenica, te navode kako su u njemu važila posebna pravila, kojih su se svi pridržavali.

''U selu Gostičaj, od njegovog nastanka, nikad nije provrio rakijski kazan. Nikad se u ovom selu nije pekla rakija, a toliko je voćan kraj. Kruške, jabuke i ostalo voće, osim šljive, zbog sjevera. To se sušilo, prodavalo, ali nije se pekla rakija. Neću reći da nije bilo ljudi koji su trošili alkohol, ali se prezalo gdje i kako. Nismo imali pijanskih gergi, bilo je ispraćaja u bivšu JNA, ženidbi i veselja, ali u nekoj granici. I nikad u ovom selu nije bilo kavge'', kaže Meho Pašović.

Putnik namjernik kroz selo nije mogao proći, a da nije dočekan kako priliči i zadržan na konaku, stanovnici su bili složni, zajedno radili, veselili se ili tugovali.

''I još jedan kod nas običaj. Kad bi neko umro u selu ta obitelj nije ništa radila. Sve su druge komšije radile za tu po obitelj rodicu, ona je bila u žalosti'', ističe Meho.