Čovjek koji nije dao da se ruše mostovi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bješe jesen devedeset i četvrte, još je pucalo, ali se ipak nazirao kraj rata i studenti su se polako počeli vraćati u razvaljeni Mostar, pa sam i ja, u tom nekom prošlom životu brucoš strojarstva, upoznao profesora o kojem su svi govorili još dok sam bio na početku srednje škole. Mišetić – to se izgovaralo s nekim čudnim strahopoštovanjem, znali su ga čak i oni koji nikada nisu primirisali tehničkim znanostima. Neće proći dugo, a ja ću upoznati čovjeka na kojem će rat u međuvremenu ostaviti svoj gadni trag, ali koji će svejedno ostati vjeran svojoj staroj misiji zbog koje se njegovo ime uvijek izgovaralo s posebnim naglaskom.

Te daleke 1994.,dakle, taman što sam brojao prve dane na faksu, na pola jednog njegovog predavanja upao je neki stariji student građevine, ako me sjećanje ne vara, još u vojnoj odori, tražeći od profesora objašnjenje zašto je pao ispit. Bio je prilično furiozan u svom nastupu, očekujući valjda ostaviti dojam na profesora, što uniformom, a što gardom, kako je to tada već i bilo moderno. Profesor mu je u savršenom miru, odmjerivši ga par puta od glave do pete,  još jednom pogledao rad i još jednom, sada pred svima nama, ustanovio, pa glasno, onim svojim epskim glasom, rekao, citiram: „Kolega, što se mene tiče, vaš most je pao! Dođite drugi put.“

Mrtav – hladan. Beskompromisan. Odan svojim načelima. Razoružao ga je. Dovoljno da se u narednih pola godine muha ne čuje na njegovom predavanju. Dovoljno da nam svima postane jasno zašto je Mišetić taj o kome su nam pričali.

Bilo je to gutavo vrijeme i mnogi su kanoni, postulati i norme, pogotovo oni vezani uz ljudski karakter, padali ničice pred novim vremenom i okolnostima, a mi, djeca u tom olujnom vremenu, gledali smo široko raširenih očiju i još šire otvorenih žvalja kako se jedan profesor drži svoga jarbola čvrsto i ponosno. Taj čovjek kojeg je ne tako dugo prije toga i doslovce prepolovio rat i koji je imao puno pravo da nakon te strašne tragedije s prijezirom pljune na svaki stari postulat, normu i kanon, držao se svoga ne mareći ni za što drugo nego za ono do čega je oduvijek držao – egzaktan rezultat kao plod učenja i rada! I uzalud su mu dolazili uniformirani ili uglađeni, uzalud su ga zvali i urgirali, njegova misija je bila i ostala sačekati s prolaznom ocjenom sve do onog trenutka kada u konačnom rezultatu  kolegin most ne padne, pa kako god da se mladi kolega zvao i od čijih god kuća da je dolazio!

Tako sam i ja, a na red sam stigao već u zimu 1995., na svom prvom ispitu kod profesora Mišetića umalo prošao – i umalo da čitave ove priče zapravo ne bi ni bilo! Kako je to bio red kod njega, prvo sam se našao na listi onih koji su položili pismeni, pa sam na usmenom opet radio pismeno (famozni zadatak s vratima), pa sam onda morao doći na dodatni usmeni, da bi mi nakon novog pismenog zadatka hladno rekao da ipak ja opet idući put dođem na onaj prvi pismeni. Vratio me je na početak igrice. I onda smos e gledali punih osam godina!  OSAM GODINA! 

Doduše,  ne baš čitavih osam, bilo je tu i preskoka i pauza, ali ono „kod Mišetića“ će mi postati blisko kao da idem u birtiju istog imena, eto koliko sam vremena kod njega proveo na raznim pismenim, dodatnim pismenim, usmenim i dodatnim usmenim, da bih na kraju uvijek bio vraćen na početak igrice. Grmilo je, sjevalo je, bilo je sunčano, jednom je čak padao i snijeg, a kad bih rekao da idem „kod Mišetića“ svi su znali da ne trebaju nastavljati razgovor sa mnom.

Nakon treće godine polaganja očekivao sam kako će mi se smilovati, kako će mu naprosto dodijati gledati me, kako će mi konačno priznati da sve znam, kao i što i jesam znao, ali da ti vražji korijeni iz tri i u kalkulator mojim nervoznim prstima pogrešno  utipkani brojevi nisu razlog da ne prođem. Već je sve to postalo psihološki, dolazio sam na ispite nervozan, neispavan, u velikom strahu od greške pravio sam još veću – i  svaki put bih se na izlasku iz kabineta profesora Mišetića,  poražen i očajan,  sjetio onog momka u vojnoj odori kojem je pao most. I meni je profesor Mišetić, baš kao i njemu onda, dubokim, epskim glasom, punim surovebezosjećajnosti za moje mlade muke znao reći – „Kolega Čerkuč, i usran bi do potoka!“ aludirajući na moje traženje da me pusti zbog znanja kako doći do rezultata, a to što rezultat nije neki da zanemari. Moji mostovi i konstrukcije uporno su padali na njegovim ispitima…

Nakon pete godine već sam skoro batalio nauku, svi drugi ispiti su patili zbog nepoložene Statike, mnogo toga više nije imalo smisla, mostarskog Sokola je bilo sve manje i manje, a godina je bilo sve više i više… I nije to baš bilo vrijeme od inženjera -  cure bi te samo majčinski, kao kad patka pogleda ružno pače, ovlaš očešale očima kad bi im rekao da studiraš strojarstvo. Usput, već sam počeo raditi na radiju i sve mi se više činilo da ću biti puno bolji novinar i voditelj negoli inženjer. Moji izlasci na ispite „kod Mišetića“ već su postali epski, padovi još više, tako da je na kraju bilo izvjesno da od mog inženjerstva neće biti ništa. Naravno, za sve sam tada krivio profesora Mišetića! A danas ako me pitate, za sve što jesam ja zapravo zahvaljujem profesoru Mišetiću!

Kao i u svakom holivudskom filmu, tu nije kraj. Već siguran da odlazim, uzeo sam sebi malo vremena, resetirao se, odradio šestomjesečni vojni rok u kasnim dvadesetim – i vratio se samo da položim tu vražju Statiku! S jedne strane stajao je on, stari znanac, beskompromisni profesor Zvonimir Mišetić, a s druge ja, čovjek s onomad uvjerljivo najboljim rezultatom prijemnog na faks i đak generacije u srednjoj strojarskoj, koji je u međuvremenu puhnuo nekoj stvari za uši, ali koji, eto, nakon točno osam godina izlazi zadnji put na dvoboj profesoru koji ga je zapravo, a da nisam toga bio svjestan, gurnuo na pravi put.

 I kao što vjerojatno pretpostavljate, vaš junak u zadnjem nastupu glatko prolazi i pismeni  i usmeni , kao u svakom holivudskom hepiendu na kraju mu profesor pruža ruku i čestita kao da se ništa nije dogodilo, ali obojica znaju da je tu kraj, da jedan ide jednim putem, a drugi drugim, ali da se u prtljagu nosi znanje i iskustvo koje je zapravo, pokazat će to i vrijeme, nemjerljivo.

Kad je ono neki dan pao vijadukt u Đenovi, rekoh vam na početku, prvo mi je pao na pamet moj profesor Zvonko Mišetić. Sudbina je htjela da mu nekoliko dana poslije pišem ovaj nekrolog.  Osam godina moga života, sasvim  sigurno,  i titula inženjera strojarstva, veoma moguće, ostali su zakopani  negdje u ladicama njegovog kabineta zauvijek. Jesam li ljut zbog toga? Apsolutno ne! Ponosan sam. Ponosan jer da nije bilo neprelaznog zida zvanog profesor Zvonko Mišetić  ne bih vam mogao ispričati ovu priču koja je u vlas istinita. Da nije bilo Profesora sad me vjerojatno ne biste znali i ne biste me čitali, bio bih neki drugi čovjek, bio bih možda tek jedan od inženjera u nekakvom birou, spreman zaboraviti korijen iz tri u trenucima neispavanosti, tankih živaca ili jednostavno u trenutku nepažnje napravio bih neku sitnu grešku. I moj most bi pao, moja konstrukcija bi pala i što sve ne iza toga. A ovako, ja vam pišem ovo što čitate.

Profesor Zvonko Mišetić bio je rijedak čovjek, pogotovo u ova naša vremena kada nikakva pravila više ne vrijede, kada su kanoni iskrivljeni, postulati pogaženi, principi odavno mrtvi, a norme piše i onaj koji se prvi nijedne nije spreman držati. On se beskompromisno držao svojih normi i načela, grmilo, sjevalo on je stajao kao stijena. Znao je da popusti li, sutra će se to popuštanje vratiti u puno gorem obliku i udariti gdje se najmanje nadaš i gdje najviše boli. I nije popuštao, nikad! Naslušao sam se legendi o onima koji su htjeli kupiti ispit kod njega. Tu ne znam što je sve istina, a što je čaršijska, ali svejedno…stajalo mu je kao saliveno!

Sve dok ne bi doveo račun tamo gdje treba, sve dok ti most ne bi postao savršen, nije te propuštao dalje. I to je bila sva filozofija. Neki ga, zbog toga, naravno, nisu voljeli, što ne čudi s obzirom na što smo doveli norme, društvo i visoko i svako drugo školstvo. Izgledao im je čudan, u najmanju ruku. Išao je linijom težeg otpora u vremenima u kojima otpora skoro da i nema. Ali, baš zato odlazi uz veliki naklon i poštovanje svih nas koji smo, bez obzira jesmo li završili ili nismo fakultet, spremni reći kako smo i danas sposobni sjesti i uraditi do kraja bilo koji zadatak iz Statike, jer nam je usadio znanje i temeljne principe koji ne „lape“ već na izlaznim vratima kabineta nakon ispita. I zbog kojih nam se mostovi nikada neće srušiti.

Onima koje si propustio sigurno neće jer znaju znanje, a nama koje nisi propustio ili si to uradio dovoljno kasnije, zato što nikada neće biti u prilici da ih grade s greškom. I baš zato si i bio velik, samo što u ovakvom okruženju to neki nikako nisu mogli skužiti. Priznajem, nisam ni ja u onim godinama kad smo se ti i ja naganjali po učionicama strojarskog. Ali, danas, moj dragi Profesore, itekako kužim. I Silu i Veličinu. A Pravac i Smjer, obećavam, zadržavamo!