Deklarativno dekorirana

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da se razumijemo, počeo sam ovo pisati u srpskoj kafani, poslužuje me konobarica Bošnjakinja, a ulica u kojoj se sve događa nosi ime po hrvatskom kralju. Bosna je predivna, iako je mjesto radnje Hercegovina. I upravo to te natjera da razmisliš kako malo za sreću treba i nema apsolutno nikakve veze s nacijom (osim činjenice da je u konobarice prkno predobro, no dvojim ima li to veze s tim da je Bošnjakinja, a ionako ga ne vidim kad poslužuje makijato).

Ova zemlja doživjela je do sada bezbroj deklaracija kojima je nazivni cilj bio stvoriti građansko društvo, a uistinu odmaknuti društvo uopće i od građanskog i seoskog i... Da barem mi živimo u feudalnom dobu sada, bio bi nam porez jedna devetina senioru (hercegu, vojvodi, begu) plus jedna desetina kleru (džematu, župi, parohiji), znači cca. 21%. Sada je skoro 42%, slobodno vi digitron u ruke pa računajte, ako ne vjerujete. Mi živimo u lovačko-sakupljačkom plemenskom uređenju već treće desetljeće jer imamo svaki po poglavicu, uglavnom sakupljamo kadulju, smilje, maline i šljive, a u slučaju da poglavica odobri, uzmemo rado i pušku da lovimo protivnička plemena.

Naime, nemam ja nikakve želje da Bosna i Hercegovina opstane u ovakvom obliku u kakvom jeste, nema još 100 godina da je posljednji put drukčije izgledala i ima ljudi starijih od njenih vjekovnih granica, isto kao što ima ljudi koji su živjeli u okviru četiri, pet različitih država, a da nigdje mrdnuli nisu. Države su samo društveno uređen sustav prijenosa suvereniteta. Nemam ja, najiskrenije, niti želje da se Bosna i Hercegovina raspadne, jer znam kakva su lokalna plemena kada se povlače crte razgraničenja. Kao novinaru, još su mi žive slike napuhanih tjelesa ahmićkih ili pokidanih prstiju i stopala grabovičkih. Trebalo bi i našu djecu, kada ih već učimo da se zločini ne ponove, suočiti s pravom istinom, poput Dalijevog muzeja u Figueresu, što sadrži eksponat posvećen smrti, u kojem leševi nesnosno smrde. Treba djeci odmah usaditi gnušanje prema nasilju, dati im da pročitaju Baraku pet be i ostatak Hrvatskoga boga Marsa još u prvom osnovne pa da imaju traume od sukoba i jauka i plača ratnoga, da im nikada ne padnu na um rat, otcjepljenja, plemenski sukobi.

Treba tako, ali zašto onda činite drukčije?! Najpoznatiji domaći virtualni referendum za otcjepljenje Republike Srpske non-stop je u zraku, još od referenduma za samostalnu. I redovito se izvlači na stol, zajedno s obranom Daytona, iako je taj Dayton primjenjiv na suvremenu BiH koliko i pola zakona SFRJ. Nema ni veze ni logike, izvlači se k'o Kovčeg Saveza i mlati se njime kao s dvjema kamenim pločama. Negdje u mozgu svakog čovjeka s kvocijentom inteligencije postoji mali biološki sat koji kaže da Mile jede govedinu i da je vakat ići negdje na planet na kojem ima života, a to je bilo gdje izvan Republike Dayton.

Na kontru, u onom zaboravljenom, hercegovu dijelu Bosne, postoji i najmanji narod na svijetu koji se nešto pita, dobro, iskreno, više od njih se pita samo 400-tinjak popova s vatikanskim državljanstvom. Ali visoko na toj ljestvici, narod koji brat bratu ima desetak posto u državi je konstitutivan, kad pogledaš u susjednoj i bratskoj Hrvatskoj, Škoro bi takvima ukinuo mogućnost političkog djelovanja, a oni ovdje konstitutivni zahvaljujući povijesnom pravu i Titu i partizanima... A ima li naroda da više pljuje po antifašističkom naslijeđu ove uboge zemlje na granici svjetova?! I što više pljuje, praznije su kuće i ulice, manje se čuje vika djece u predvečerje i rano ujutro.

Potom ovi Građanski. Oni ne baštine samo naslijeđe partizana i antifašizma, nego i sve loše što je tada bilo, od Bleiburga i Golog Otoka, sve bi ponovili, i strijeljanja i prijeke sudove. Samo da zaobiđu radne akcije od komunizma. Jer sjećam se kad se počela praviti najskuplja europska autocesta na koridoru Vc pa su u radnim akcijama platformske vlade nedostajali centimetri asfalta na dionicama. A isto tako vođe i ideolozi građanskih pokreta ni najmanje ne sliče narodu iz kojeg potječu, mnogo ljepše stanove i kuće i vikendice i kola imaju, mnogo im bolje škole djeca završavaju tamo vani negdje, u građanskom Beču. Možete se vi smijati pokojnomu Robertu Mugabeu, ali on je donio zakon po kojem narodni poslanik ne smije imati više od toliko i toliko hektara zemlje, samo kako bi spriječio bogaćenje i korupciju i samovolju političara. A eto Mugabe je bio diktator. Pa de, građanski predsjedniče koji si dosad i stranku imao po sebi nazvanu, aferim sokole, isprsi se!

Šećer na kraju, ovi što imaju frišku deklaraciju. Deklaraciju u kojoj napokon otvoreno kažu da žele unitarnu. Kao da mi to do sada nismo znali. Ima tu stvari koje su meni sasvim logične, primjerice te regije, sasvim je meni logično da je Hercegovina, sve južno od Ivana, jedna regija, geografski i kulturno specifična, vezana uz jednu rijeku-arteriju Neretvu. Na jednak način Bosna matica Tvrtkove kraljevine opet oko triju rijeka koje čine tri druge osovine, geografski i kulturno specifične. Da, kao što bećari i gange tematikom i zavijanjem sliče jedni na druge, tako i Krajišnici amo naši i anamo oni slično se odgajaju, kao što su svi Podrinjci, ma koje vjere bili, svi k'o od brda odvaljeni ili barem takav dojam ostavljaju kad uđu u prostoriju, makar i nisu. Generaliziram, banaliziram, ali znate što hoću reći. Deklaracija je ovdje najmanji problem, veći je problem što oni koji promoviraju Deklaraciju o unitarnoj tvrde da postoje bosanski Srbi i Bosanci katolici, a sami ne žele da se zovu Bosanci, nego kradu austrougarski naziv Boschniaken, koji su monarsi dali Hrvatima da razbiju problematičnu, secesiji sklonu naciju Južnih Slavena u monarhiji.

Nego da skratim – mali mozak vam redovito govori da je vani bolje. Zašto? Zato što kad odete u Njemačku, svi ste vi braća Jugošvabe, dok ovdje nekim deklaracijama o jedinstvu, o očuvanju Daytona, o europskoj BiH, o građanskom poretku u biti razbijate istu ovu, svima nama matičnu očevinu i djedovinu. A ja ne želim ni unitarističku niti podijeljenu, ja samo želim Bosnu i Hercegovinu u kojoj žive ljudi od rada svoga, od prvog do prvog sastave, popodne i vikendom odmore, ponekad odputuju da se vani negdje sjete kako su sretni kada se vrate domovini svojoj.