Jednom kad ode namjesnik

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neću opširno o Afganistanu, zašto bih iznosio neka svoja privatna zapažanja o tamo nekoj dalekoj zemlji kada većina vas piše talibani velikim početnim slovom?! I pritom ne mislim na promjene u dogovoru standardizatora jezika, inače velikim smaračima u društvu, nego na činjenicu da se pravoslavci, budisti, hadezeovci, ljevičari, vučićevci, demokršćani, ustaše, četnici, balije, partizani ne pišu velikim slovom jer su manje ili više formalizirana skupina ljudi koji nemaju denominator plemena ili geografije. Paštuni, Tadžici, Hazare, Uzbeci, Ajmaci, Turkmeni, Balosi – ovo su nacionalne skupine, plemena, narodi, kako god hoćete, u Afganistanu, nigdje nema navedenih talibana. Talibani su paravojna formacija, sastavljena od više politički različitih skupina, kojima je zajednički cilj 'oslobađanje' od Amerikanaca i njihovih suradnika.

Eto toliko o Afganistanu. Za sve ostalo, tu je Master Card.

No ono na što me stanje u Afganistanu navlači da razmišljam jest: što će se u Bosni i Hercegovini dogoditi jednog dana kada Ured visokog predstavnika konačno ode?

Role Playing Game PIC

Najprije kratko podsjećanje za vas koji ne čitate vijesti ono baš svakog dana ili vas toliko ne zanimaju. Vijeće za provedbu mira, tako nakaradno ime, je odbor sastavljen od predstavnika 55 zemalja koje odlučuju o misiji međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, konkretno OHR-u, o našem napretku prema demokratskom društvu u kojem vladaju suživot, med i mlijeko. Oni su prije 13 godina odlučili da bi bilo lijepo zatvoriti OHR, ali kako bi se to dogodilo, dali su nam svojevrsni 'quest' kao u igrama uloga sa srednjovjekovnim motivom: imamo pet uvjeta za ispunjenje misije.

Uvjeti su: podjela državne imovine s entitetima, podjela vojne imovine, provedba 'misije Brčko', fiskalna održivost, vladavina prava.

Već 2008. godine oni su zaključili da je ovo nama nemoguća misija, ali su nam svejedno dali još i 'bonus quest', u slučaju da skontamo neki 'easy' način da ovo ispunimo. To su Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, kao i pozitivna procjena stanja pred tih 55 zemalja PIC-a. Drugim riječima, kada nas Europska Unija i formalno-pravno okupira u svoje paneuropsko tijelo.

Što se tiče podjele vojne imovine, već u brojnim općinama možete kupiti neperspektivnu vojnu imovinu za sitne novce, bilo da se radi o olinjalim picgauerima, bilo da se radi o nekakvim placevima gdje su svojedobno pripadnici JNA vježbali tenkovsku paljbu u mirnodopskim pripremama za neprijatelja izvana. Brčko je manje-više uspješna sredina, ponajviše zahvaljujući prilivu stranih sredstava, no i činjenici da je upravo to privuklo brojne domaće i strane investitore po onoj logici para na paru, uš na fukaru.

Podjela državne imovine i vladavina prava se neće dogoditi dok su god živi Bakir i Mile i Željko i Dragan i svi ovi paket-aranžeri politike i ljuCki života. U nas je sudstvo samostalno samo dok ne dira u politiku, u tom slučaju ide španjolska inkvizicija na civilni način.

Sve to, dakle, može se jednom i dogoditi, nekim neobičnim spletom političkih okolnosti, tapiserije političkih silnica na domaćoj i međunarodnoj sceni. Mislim, znat ćemo, čim krenu Kinezi kupovati domaća poduzeća, blizu je to. Vidi se to na primjeru Pakistana, Indije, Kenije, Ugande, Etiopije... Čim se Kina negdje mota, znači stabilnost je, bit će para.

Đe su pare?

Ostaje taj peti uvjet koji naoko izgleda banalan, ali je uistinu najteži. Ono kao franjevcima zavjeti siromaštva, čistoće i poslušnosti – svi se svežu ženidbe i para, zaista, novac je sasvim veliki teret u životu i tko ga se oslobodi, može više uživati u istom. Što se tiče čistoće, znamo svi da je brak skup problema koje nijedno od nas ne bi imalo da živimo sami, uz povremeni bljesak ljubavi. Iskreno, fratrima je najteži zavjet čistoće i većina njih upravo na ovom zavjetu podbaci. Vratimo se na BiH.

Znači, fiskalna održivost. Vijeće ministara (što nije isto što i Vlada), dva entiteta s Vladama, deset županija ilitiga kantona (opet, nije istoznačnica), lokalna uprava, umalo ne napisah samouprava... pa ovakav državni aparat ne bi izdržale ni Sjedinjene Američke Države ili Savezna Republika Njemačka, a možda ni trenutno najmoćnija ekonomska sila na svijetu, Kina. Ali hajde, za dobrobit teorije, idemo reći da smo svih tih pet ispunili. Iako ovaj o održivosti, ne znam, volio bih se razuvjeriti.

U trenutku kad bismo ovih pet ispunili, već bi Ured visokog predstavnika pakirao kofere, jer ova sljedeća dva su stvar protokola u tom slučaju. Procjena PIC-a bitna je, ali taman i da netko kaže ne, kao recimo Rusi, tko ih šljivi, većinski se odlučuje.

Kod slučaja SSP-a, vjerujte da mi i u ovakvu civilnom rasulu bolje izgledamo od nekih aktualnih članica Europske Unije, uredniji, čistiji, obrazovaniji, bolje infrastrukture... Ne vjerujete! Predlažem da nekad potražite Dnevnike naših istočnih prijatelja iz EU, ili ovih zemalja koje bi do kraja godine trebale postati članice.

Eh, sve je to tako, ali ne lezi vraže!

Mušica na steroidima

U trenutku kada bi OHR već pakirao kofere, ogroman broj domaćih suradnika OHR-a bi bio otpušten ili bi tražio posao u domaćim poduzećima. Znate kako to izgleda, evo ponajbolje na primjeru korona krize. Opće ekonomsko rasulo. No to je tek prvi učinak.

Domaći politički 'sokoli' dodatno bi se osokolili. Krenula bi priča kako oslobađaju zemlju od stranih utjecaja, kako će napokon istinska politička borba za dobro tog i tog naroda procvasti. I tu bi priču servirali svi od nekoliko društvenih skupina u BiH: i Srbi, i Bošnjaci, i Hrvati, i ostali, i zaostali. To bi sve dovelo do strašnog podgrijavanja političke atmosfere, ne ono tipa predizborni šupljaci o zaštiti nacionalnih interesa, ne ono kriza zajedničkih institucija kad god se cendravcima Mili i Bakiru i Draganu crijevo okrene.

Bila bi to jedna strašna politička napetost koja bi se masmedijima polagano prenijela među ljude, počelo bi se iskosa gledati po kafanama, vidjeli bismo 'civil unrest' kako Amerikanci kažu, pritom ne mislim da bi došlo do rata ponovno. Nego bi krenuli razni prosvjedi, manji ili veći, povremeno koja boca kao pred Draganovin dvorin kad je pano Aluminij. Sve to bi proizvelo golemu društvenu napetost, elektriziranost, danas bi mislio da sve puca po šavovima, sutra bi se već smirilo, ali  da bi bilo šareno, da. Policija bi bila umorna, vojska bi bila umorna, liječnici bi bili umorni, novinari bi bili umorni... a Mice šalterice tek, kako bi one bile nervozne i umorne.

Pametni ljudi bi se zatvorili u kuće, koliko mogu, a opao bi promet u kafanama, restoranima, kladionicama, trošilo bi se manje goriva, manje telefona... uglavnom, ne crna slika, ne ni siva, ali ono – smeđa.

Koliko bi to dugo potrajalo, nije krajnje jasno. Ali BiH bi sigurno bila u fokusu međunarodne javnosti, i to ni po čemu dobrom. Mi ipak nismo Afganistan, generalno, mnogo smo bolje obrazovani i znamo da nema smisla držati se za zrakoplov koji polijeće. Ali bilo bi mnogo dramatičnih slika, siguran sam.

Pitanje je, kad smo još kod ona dva bonus zadatka, bi li nas PIC vidio u dobrom svjetlu tada, ili bi iskoristili svu tu napetost da nepravedno produže mandat. Ipak, SAD i NATO su barem deset godina odbijali povući se iz Afganistana, iako su bili svjesni da im tamo nema mjesta. Pitanje je koliko bi nas u tom slučaju Europa vidjela sposobnim za SSP, koliko bismo mi bili spremni ući još i u priču SSP-a, jer sve ove tenzije bi jasno govorile samo jedno, oslobađamo se višedesetljetnog tihog uzurpatora suverenosti.

Načeo sam tih nekoliko tema za razmišljanje, volio bih danas-sutra ne vidjeti da se ovako sive, smeđe, slutnje obistine. Volio bih se demantirati. Ali ma koliko Dragan Čović bio vječiti optimist, nekako mi iskustvo poručuje drukčije.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.