Loptanja na male u Državnoj ulici

Tekst članka se nastavlja ispod banera

 ...i tako...

Igrala dječurlija u našem kvartu nogometa na male golove. Mislim, igrali. Igrali su oni svako popodne lopte, ali uvijek bi najteže bilo izabrati timove jer nije vazda bilo svakome po nataman kako se namjeste, nekad nekog mater zovne na ručak, a oni se taman podijelili, onda ostane više igrača u jednom timu, nije pravedno i tako.

I sad ti se oni svakoga dana poslije škole prvo moraju podijeliti u timove. Milojica, najviši i najglasniji u dvorištu, prvi obično poviče da će Gagog u svoj tim. To je bilo i razumljivo, zato što su veliki Milojica i suhonjavi Gagi najbolji prijatelji otkad znamo svi za sebe, kako i neće biti najbolji prijatelji kad su njih dvojica djeca iz dvije valjda i najstarije kuće u kvartu, one prekoputa škole i crkve. Jeste, u našem naselju crkva je odmah pored škole, pa ide dalje sportska dvorana i sud i pošta... uglavnom, tu u tom kvartu tko ima kuću, garant je iz najbolje stojećih familija. Tu sve avlije mirišu na ruže i jorgovane, sve je šareno i opuštajuće.

Već na sami spomen s kim će Milojica oni pogani Kolonijaši bi frknuli. Kolonijaši su djeca, logično, iz Kolonije, sjevernog, radničkog naselja. Obično su to djeca pridošlica u naselje, koji su u naše naselje došli u potrazi trbuhom za kruhom, obično iz nekakvih okolnih sela, s brda i tomu slično. Nisu bili djeca radničke klase u klasičnom smislu, neki jesu bili djeca radnika iz fabrike, neki su bili djeca bivših radnika fabrike, jer dosta je radnika posljednjih godina dobilo otkaz u fabrici pa su sad radili šta su stigli, kao nadničari, konobari, perači prozora...

U Koloniji su ulice bile betonske, stare i trošne, ispucale, travnjaci prošarani trasama kud su lokalci „skraćivali put do trafike”, čitav je kvart bio sastavljen od sivih stambenih kockastih zgradurina, oronulih, koje bi dok ih pogledaš izazivale i zgražanje i samilost, čak u istom trenu. Bilo je tu i školovanih familija, ali isto tako pridošlica, recimo kakav učitelj sa siromašnijeg sjevera što bi doselio u naš grad i tako. Uglavnom, niti su im obitelji bile nešto osobito bitne, niti su njihova djeca izgledala privlačno, uvijek bi bili u istim dronjcima, pokrpanim hlačama, izlizanim cipelama.

Jesu, uistinu, loptom baratali barem jednako dobro kao djeca ovdje u Državnoj ulici, ali bili su prosti i govorili su uličarski, stavljali meko č gdje mu je mjesto i gdje nije, jedan drugoga zvali brate i rođače, kao da su svi rezultat istog odvratnog naseljskog incesta. A možda i jesu, kad ih pogledaš izdaleka, svi su isto jadno i zakrpano izgledali.

Ali baš svakoga dana, kada bi Milojica tipično prvi izgovorio da će s Gagim u timu, znao bi čovjek da će Neka prozvat u svoj tim Peđu, Peki bi nešto kao pametovao, ali nabacio bi „tajnu peticu” Nerminu kad bi mu prilazio. Neka i Peđa su najbolje igrali u ovom timu što je branio boje Kolonije. Znalo bi se isto tako dalje da će Mile, podgovoren od Gagog, prozvati Baku malog Alijicu, riđokosog pjevača, nije on znao nešto posebno s loptom, ali je bio omiljen među curicama, fino pjevao.

Nakon Baketa prozvali bi pekarovog malog, Fahra, e beli je on dobro znao s loptom, mada je nekako bio hinjav i poguren, baš kao da je iz Kolonije, ali je bome bio iz imućne kuće. Imali su oni i najbolja kola u kvartu, mama mu je uvijek hodala u kostimićima, uz neobilazan suncobran ljeti, sitne torbice, štiklice.

Tata je bio, jel, pekar, nerijetko bi ga čovjek vidio popodne brašnjava kako ide kući, ali zato je u pratnji svoje supruge uvijek bio u sakou, dotjeran, u laknim cipelama. Radili pa imali. Mada nije čovjeku jasno kako može pekar biti tako bogat, čuo sam od roditelja da je veknu kruha prodavao kao kilogram, a bilo u njoj 750 grama, da je miješao crno brašno u bijeli kruh... No dobro.

Znalo se i koji su likovi svakoga dana bili birani u rezervu, ono kao na klupu, ponekad bi dobili priliku da utrče na teren, ako bi majka koga pozvala u kuću, ono tipa, dolazi tetka Bilja pa dolazi hitno doma, neš je tako smrdljiv dočekat...Ali većinom bi oni navijali s kofol počasnog mjesta, s klupa. Tu su ljeti po danu ležali kerovi i mačke, tražeći zaklon od sunca, popodne bi na njima navijale „zamjene”, a tek kad se smrači, izlazile bi lokalne žene i muževi, svaki na svoju od dvije klupe, tu bi se smijali, tračali i tako do pred spavanje. Ono, tipični malograđanski život u lokalnoj samoupravi naše zemlje.

Uglavnom, da se vratim na sastav klupe. Uvijek se praktično znalo na kojoj klupi sjede Fudo, Martin, Ogi, Šefko, Bećir. Ali bio ovaj mali Đelo, tako su ga zvali jer kao mali nije znao reći da mu je ime Željko pa govorio Đelko. I ostao Đelo. Dakle, nikakve veze nema s Đelom Hadžiselimovićem. Jer ovaj, brate, nije znao odabrati nikako.

Problem malog Đele bio je sljedeći, njegovi roditelji živjeli su u montažnoj kolibici na gornjem kraju Državne ulice. Onako, kućica prostog, siromašnog izgleda, gotovo da je podsjećala na zgrade iz Kolonije, ali ipak nije bila radnička, sirotinjska zgrada, nego prava kuća. Njegovi roditelji isto su bili kao imućni. Imali su dvoja kola, doduše, nisu to bili ni Mercedes 123-ca niti Opel Rekord, riječ je bila o Pezejcu i Fići, ali ipak, mislim, bila su dvoja kola pred kućom. Majka mu je bila učiteljica, a otac direktor Škole učenika u privredi ilitiga ŠUP. Zezali bi ga klinci iz bogatijih kuća Državne ulice da mu je ćaća direktor Šupe i bjesnio je i pjenio se, ali nije mogao protiv svojeg imućnog statusa. Družio se u školi s Baketom, išli su skupa na probe zbora i glume, međutim, drukčijeg odgoja nego bogatiji klinci u ulici, nekako bi se često našao u društvu klinaca Kolonijaša.

I sad, gotovo svaki dan kad bi broj klinaca ispao neparan, on bi pravio problem. Bake bi ga zvao s Milojicom i Gagim u tim imućne djece, a on bi Baku zvao sa rajom iz Kolonije, koji ga nisu zvali Đelo direktora Šupe. I praktično, svakog ljetnog dana bi se oni barem po po sata prepirali s kim će Đelo, jel ga odabralo, nije ga odabralo kud on hoće... A joj jest mali pegla bio.

Šta kažeš, čudi te otkud me s ovom pričom. A nisam ti rek'o, palo mi, bolan na um kad si spomenuo DF i s kim će u vlast, oćel se ljevica ujedinit. Majke mi, isto ljeti u nas u dvorištu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.