Mislim da imamo bingo!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zemlja u kojoj živimo je zemlja u kojoj svako malo netko odabran dobije, dok svi ostali izgube. Čak i kad nemaju taj osjećaj. Život u Bosni i Hercegovini stoga najviše podsjeća na igru Bingo - igru u kojoj je kuća uvijek na dobitku, a očajnici se i dalje nadaju da će i njih kuća barem jednom pogledati. Nepovjerljivi su prema drugim igračima očajnicima, ne odustaju i bulje u ekran ljutito, no ipak s nadom kako će odozgo, baš kao Božja milost, neka čudesna ruka baš njih sutra pomilovati.

Što ih drži u nadi? Pa to što se svako malo proširi glas da je netko sličan njima ub'o! Neki posve nebitan lik, neki konobar, bagerist, vozač autobusa, matičar, možda čak i uzgajivač malima!

Siguran sam, jednog dana kada se bude pamtilo i prepričavalo ovih nekoliko mjeseci koronamanije, ja se neću sjetiti bilo kakvog straha od virusa, neće mi na pamet pasti niti izolacija, neće mi pred oči doći niti bujica fino iskonstruiranih vijesti koja nam je punila glavu danima, neću se sjećati niti dramatičnog brojanja jednoznamenkastih brojeva.

Ne, neću se sjetiti niti nevjerojatnih stvari poput manijakalnog trčanja za rolama tariguza (nismo jedini, trčao je čitav svijet, a da do danas nije jasno zašto?), nikad razjašnjene uloge maski i rukavica u suzbijanju virusa, kao i još niza gluposti kojima smo svakodnevno bili bombardirani. Uz dužno poštovanje, samo članovi obitelji i uži krug prijatelja sjetit će se onih koji nisu nastavili život u „novom normalnom“, kako to veliki meštri nazivaju.

Ne, ništa od toga nema šanse ostati u memoriji, ni mojoj a ni kolektivnoj, makar su sve navedene stvari, same po sebi jako pamtljive. No, nažalost, na ogromnu žalost svih nas, koronamanija nam je izbacila, poput poplave, neke još jače stvari. Počelo je od „sazad“, čime smo još jednom doznali dokle dovodi negativna selekcija tako omiljena stožernoj stranci, nastavilo se gotovo svakodnevnim show programom federalnog premijera, kao dokaz da selektor u temeljnoj stranci također zna svoj posao, a da stvar ne ostane sama, fasovali smo i dnevnu dozu motoriste u padu i na kraju uzgajivača malina, kao zakucavanje još jednog čavla u lijes bilo kakve normalne države.

Već sam to spominjao, jedan od najružnijih osjećaja je kad se stidite zbog drugoga. Taj stid je kao smrad pokvarene ribe, stalno prisutan, uđe pod kožu i ne da se otjerati, jer što se više brišeš on je intenzivniji. I ne smrdi samo na pokvareno, smrdi na sve živo, na pohlepu, na bezobrazluk, na potpuni nedostatak veze sa realnim. I onda taj strašni osjećaj stida, kad se, suočeni sa konačnom osudom razjarene javnosti svi uhvate jedne te iste priče – o patriotizmu, dakle, domoljublju, vjeri, stradanju, patnjama, žrtvi i borbi koju mi nezahvalni ne razumijemo, iako je odrađena zbog nas.

Jednako kao što je zbog nas uzet kredit MMF-a, jednako kao što je zbog nas uvezena gomila respiratora, jednako kao što je zbog nas donesen niz ekonomskih mjera, jednako kao što je zbog nas doneseno niz odluka, ali, eto, mi nezahvalnici ne kužimo da je to sve za naše dobro. Mi mislimo, sram nas bilo, da će lova MMF-a nestati netragom poput slabe kiše na žednoj i ispucaloj zemlji, mi mislimo, siroti, da su respiratori samo krinka za pljačku godine, mi, nezahvalnici, mislimo kako su ekonomske mjere smijurija koju bi djeca bolje smislila – i ne razumijemo brigu koja je čitavo vrijeme samo zbog nas!

3F (Fadil, Fahro i Fikret), unatoč jakoj konkurenciji, prekucali su igricu. Taman kad čovjek misli da ne može dalje i da je Ante postavio ljestvicu k'o Sergej Bubka u svoje vrijeme, oni pomaknuše granicu još više. Respiratori, čiju povijesnu ulogu u ovoj krizi, svijet tek treba revalorizirati, a nekako imam dojam da će nam vrijeme pokazati kako im je uloga precijenjena, kod nas su postali sinonim za nevjerojatnu igru u kojoj prokuženi igrači ne samo da ne priznaju, nego se ljute što iskrivljujemo njihovu najbolju namjeru osnaženja našeg bolničkog sustava.

Znači, mi nezahvalni ne shvaćamo, mediji su zlonamjerni, plaćeni, a narod je u zabludi, jer ih je netko, također plaćen, natjerao da računaju i da shvate kako je 10,5 milijuna malo previše u čitavoj priči. I sad će nam, naravno, 3F lijepo objasniti da smo bezobrazni, jer je sve zbog našeg dobra.

Odjednom će, bez imalo srama, lijepo objasniti kako su institucije reagirale promptno, kako nema ništa čudno u tome da je odluka donesena, a lova prebačena i prije nego su osigurani papiri, kako nema ništa čudno da su papiri i dozvole osigurani praktično preko noći, makar ih obični smrtnici u ovoj zemlji čekaju mjesecima, objasnit će nam kako nema razloga sumnjati da firma za proizvodnju malina ima pravo uvesti tako osjetljivu opremu koja ima držati ljude na koncu između ovog i onog svijeta, uvjerit će nas kako je sve to normalno, kao što nas uvjeravaju da federalni premijer radi najbolji posao u regiji. I mi ćemo, naravno, polako, ali sigurno, to i popušiti.

Briga za nas, za naše stare, za naš bolnički sustav, to im je glavni forte. Patriotski i puni vjere uvjeravat će sve nas, gledat će u oči i slagati, po tko zna koji put, iščuđavajući se zašto im uopće postavljamo takva pitanja, a ti se možda nećeš na prvu sjetiti kako u bolnicama češće nema ni toalet papira, da nedostaje bolničkog potrošnog materijala, da CT tu i tamo ne radi godinama, da se zidovi ljušte, da kreveti izazivaju dekubitus, a osoblje k'o vojske u ratu, svako nosi uniformu za koju se snađe, sve dok mu ne dopizdi i pobjegne u Njemačku, što dalje od ove očinske brige za naš, k'o beton jak, bolnički sustav!

Uvjeravat će kako si u krivu, a ti se nećeš možda sjetiti kako živiš u zemlji u kojoj patriote ne smeta što i nakon 25 godina od kraja rata ogromna većina bolničkih i vozila Hitne pomoći i dalje na sebi nosi natpise „Krankenwagen“ ili „Ambulance“ – prolaze ti svaki dan ulicom i ti se naviknuo – smatraš to posve normalnim, baš kao i to da se naši brižni borci za bolnički sustav nisu potrudili niti prefarbati ih, ili barem preko natpisa iz donatorske zemlje napisati „Hitna pomoć“.

Mene je stid svaki put kad se ova zemlja zaduži, a sramota kad od tih para balahaju odabrani, na račun budžeta, uništavajući svaki sistem osim onog vlastitog, lopovskog. I svaki put kad negdje pročitam, a često mi se dogodi, „Donacija od...“ ja u zemlju propadnem i skupa sa sobom povučem i najmanju iluziju da je ovo zemlja u kojoj uspijeva bilo što drugo osim parazita.

I vidim ih kako broje pare, slave bingo -  i pjevaju „Malina je neobrana“, uvjereni sto posto kako ste vi, dragi čitatelji, još uvijek toliko glupi da i dalje vjerujete da će baš vas pomilovati i primiti u svoj krug, čija inicijacija počinje zaokruživanjem pravog broja, punog patriotizma i vjere. I, naravno, brige za bolnički sustav.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.