Pa zar i ti, kume!?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Martovske su ide godine Gospodnje 2038. Žena je sačuvala jednu rolu papira pa smo se danas, u pravom blagdanskom duhu, svi u kući počastili kraljevskom Sraćkom. A meni još kao da odzvanja, kao jučer da je bilo, kad je onaj doktur na Bijelom sredio kumovima da ih prime u bolnicu. Odvelo ih u urgentnu pa na pulmologiju, slikalo ih usput na radiologiji, zarazilo pola bolnice virusom. Trebalo je samo četrnaest dana da naš grad postane grad jugozombija. Do kraja mjeseca već je bolest bila zakačila onog jednog lika što radi u elektroprivredi, jest, onog jednog jedinog što zna oko struje u cijelom poduzeću. I kako se on zarazio, tako je sve otišlo kvragu.

Jedne, dakle, večeri dok smo gledali matematiku za sedmi ili osmi razred osnovne i kontali za koji klinac u životu su mi ikad trebale jednadžbe s dvije nepoznate, do pojave jugozombija nikad mi nije trebalo ni to niti integrali ni pola onih drugih stvari, a da budem iskren, ni u ovih 6568 dana poslije martovske apokalipse... nego, da skratim, tako u po programa prvo nestalo BHT-a pa onda i svjetla u kući. Kako tad stadoše sijalice, nikad ti se više nisu pokrenule.

Najprije je u roku od jednog ili dva dana nestalo svega u trgovinama, prvo toalet papira, uložaka, farbe za kosu i mančmaloa, onda su zatvorili trgovine s već skoro ispražnjenim policama, pa su krenule provale, pljačke, izvuklo onda papovke, tandžare i kalašnjikove ispod bračnih kreveta, iza kredenaca i kacā za kiselit kupus, bile k'o neke mjesne patrole, teritorijalna obrana ili neki takav klinac. I onda sve pade kao kula od karata.

Cijena tariguza

Prvo se bijasmo podijelili po mjesnim zajednicama pa se okupili u neke nove kao općine, kao kantoni. Ovi su tamo preko rijeke, kako se ono zvaše rijeka, ne sjećam se više, ali imali su onu fabriku duhana, oni su oko skladišta i ostataka uspostavili jedan kao mjesni kanton. Drugi su bili ovi južno što imadoše keksaru, osobno mislim da su oni najbolje prošli, ali moja je obitelj pripala ovoj mini republici gdje se proizvodio toaletni papir.

Papir je od početka martovske apokalipse bio na cijeni i brzo smo uspostavili vojnu nadmoć nad drugim mjesnim kantonima, imali smo čime trgovati, mogli smo si priuštiti medicinsku opremu i slično. Iako bi čovjek očekivao da će područje oko nekadašnjeg Bijelog Brijega biti zaštićeno bolnicom, oni su tamo s Cimom i Ilićima prvi pali. Danas taj kanton zovu kumovska slama, tu samo malobrojni tvrdokornog imuniteta preživješe.

Oni su, naime, proveli dobar dio tih prvih tjedana pravdajući liječnika koji je preko veze ugostio zaraženog mu kuma, umjesto da su reagirali odgovorno od početka. Bolest ne pita, časkom je pokosila sve, pogotovo potpomognuta onom divljom deponijom iza bolnice., koja, usput budi rečeno, i danas, osamnaest godina poslije, još uvijek prkosi vremenom poluraspada plastike.

Kome rat kome brat

Meni je u ovom 18-godišnjem ratu bilo dobro, neću se žaliti. Kako sam prestao raditi za što sam se školovao, postupno sam se riješio stresa, i par godina od početka apokalipse žena je zatrudnila. Kada se danas sjetim kako sam gorljivo bio za cijepljenje, nisam krajnje siguran da je bilo od koristi, jer evo djeca nisu oboljela ni od čega ozbiljnog, još malo pa će biti i punoljetni, svoji ljudi, što bi rekli. Iskreno, kad se danas osvrnem na protekla dva desetljeća, sumnjam i da je Zemlja okrugla, prije bih rekao da je manje ili više ravna ploča. Ne sjećam se da je ikad bilo da Sunce nije izišlo iza Veleža, a zašlo iza Žovnice. Nisam, doduše, nikad više ni imao priliku otputovati, ovdje imam vojnu obvezu.

Pričaju, ipak, da negdje iza ove proklete Hercegovine ima i drugih zemalja, u kojima ima čak i struje, i voda im iz česme nije žućkasta, ali od tog ožujka kad smo odsjekli granice ja više nikad nisam imao prilike poviriti vani. Ostali smo zatvoreni u sebe, samoizolirani, i tako je sve do danas.

Buđenje

Na kraju, mogao bih unedogled širiti ovu prispodobu s ruba znanstvene fantastike, ali pitajte se, nakon drame na Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar jučer, jesmo li uopće daleko od ovakvog apokaliptičnog scenarija?

Moralo nam se svo ovo življenje po babi, po kumu, po stricu... razbiti o glavu. Pitam se koliko osoba mora umrijeti od korona respiratorne bolesti da shvatite što je na kocki, da shvatite da se drama ne odvija tamo negdje, da smo svi u opasnosti i da nas jedino može sačuvati pravilno postupanje, a to znači bez primanja na bolničke odjele preko štele, bez sakrivanja od granične službe otkuda dolazimo, bez samostalnog kršenja karantene. Samo izolacija može spasiti samo onoga tko je ozbiljno shvaća. A vi ostali, možete se skriti iza kljunastih maski u vrijeme bubonske kuge.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.