Sjećate li se samodoprinosa?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne, neće Mostar sagraditi Lani Pudar zatvoreni bazen, s grijanom vodom, popratnim sadržajima u olimpijskim dimenzijama. Neće, ne nadajte se. Pogotovo neće uskoro. A možda ni tad.

Mostar je takav, valjda smo do sad naučili. Grad je to koji apsolutno sve može obećati, jer obećanje je ovdje vazda besplatno, ali svima je jasno da ovako poludirigirano šlampav, baš kao desetogodišnje dijete zaglavljeno u posuđenom odijelu odraslog čovjeka, Mostar ne može preko noći napraviti čudo. A Lani Pudar bolji uvjeti trebaju odmah. I ne samo Lani. Svoj onoj djeci koja već danas želi krenuti njezinim stopama.

Grad koji nikako ne uspijeva spojiti dvije novoasfaltirane ulice ne izgleda kao sposoban za bilo kakav veći infrastrukturni projekt. Grad u kojem nikad ne znaš kad će friški radovi pokazati svu nestručnost i neusuglašenost raznih "stručnjaka" ne ulijeva povjerenje da to može izvesti gotovo preko noći, a pogotovo ako pogledamo reference grada Mostara u pogledu izgradnje sportske dvorane. Trideset i šest godina malo, malo, pa ničega! I nikom ništa.

Lana Pudar će, vrlo vjerojatno, otići u neku drugu sredinu, onu koja ima uvjete, ali joj fali talenata. Lana Pudar će, ako sam dobro upoznat sa zakonitostima vrhunskog sporta, da bi nastavila linearnu putanju uspona, morati otići tamo gdje se u svaku novu stotinku na svaki način mora ulagati sve više i više, i novca i vremena i ljudskog potencijala.

Morat će otići odavde, jer ovdje to više neće moći izgurati. I neće Lana zbog toga prestati biti Mostarka. Niti će Mostar ikada otići iz njezinog srca. Nažalost, neće zbog toga ni Mostar prestati biti ono što odavno već jeste, a pitanje je je li ikada i bio, ili smo svi mi nekako uobrazili. Mostar će se, uvijek kad se treba pokazati kao veliki grad velikih ljudi, zapravo prikazati kao mali grad malih ljudi, u kojem će svakoj velikoj ideji ili velikom talentu postati bolno tijesno.
Koliko je Mostar do sada protraćio svojih vlastitih talenata znaju valjda roditelji koji su se u jednom trenutku samo susreli sa zidom. Koliko je Mostaraca, čitavih obitelji, otišlo iz ovog grada, da bi se danas javljali iz raznih njemačkih gradova oduševljeni prijemom, pogotovo svoje djece, koja najednom treniraju u „all inclusive“ tretmanu?

Uostalom, koliko je Mostar izgubio kvalitetnih ljudi u bilo kojem segmentu života, i ne trepnuvši za njima, ne okrenuvši se za vapajima ljudi kako ne vjeruju više ni u budućnost ovdje, ni u školstvo, ni u zdravstvo, niti vide svoju djecu kako se, poput njih, muče u sudarima s (ne)vidljivim zidom?

Ne, Mostar neće izgraditi bazen kakav Lani treba, u to budite sigurni. Toga je svjestan i gradonačelnik, pa izbjegava olako obećati nešto što bi mu sutra mogli spočitavati. Da bi se izgradio bazen, Mostar se mora stubokom promijeniti, okrenuti naglavačke, pa onda dobro rastresen ići naoposum, pa da usput ispadnu svi ljudski krpelji, stjenice, komarci i ostale baje krvopije. A svi znamo, pa i gradonačelnik, da je to nemoguća misija, barem u nekom doglednom roku, do kada će Lana Pudar već uvelike biti seniorka, bliža zaključenju karijere, nego njezinom zenitu.

Naravno, za svaki problem uvijek postoji rješenje. Stariji će se sjetiti da u bivšem sustavu također nije išlo sve glatko i veliki infrastrukturni projekti zahtijevali su strane kredite – ili magično rješenje zvano solidarnost na djelu, odnosno samodoprinos! Znam da će to biti šok za one koji misle kako je „ona država“ gradila lagano sve i svašta gdje god joj je palo na pamet, ali veliki broj objekata, od sportskih dvorana, bazena, ambulanti i tvornica izgrađen je zajedničkim samodoprinosima. Ili stranim kreditima kojima se ravnao budžet. Ili, u rijetkim situacijama, aktiviranjem viška novca neke od rijetkih uspješnih firmi.

Samodoprinos? To vam je ono kad se male ruke slože u zajedničkom cilju. Svi daju po malo da bi na kraju svi dobili puno. Ne, nije piramida sreće. Nije. Valjda.

Evo pada mi na pamet današnji SKB Mostar, a tada još RMC „Dr. Safet Mujić“ dobrim dijelom zalaufani su samodoprinosima radnih ljudi i građana, kako se to tada zvalo. Nisam ziher, ali mislim da je u pitanju bio petogodišnji samodoprinos, pri čemu se iz plaće svih radnika u gradu odvajao određeni postotak. E sad, to što je oko tih samodoprinosa vazda bilo i maglovitih stvari, to je već jedna druga priča.

I Olimpijske igre u Sarajevu ušle su u legendu zahvaljujući samodoprinosu, a ovaj opet u besmrtnost u stihovima Zabranjenog Pušenja – "Dva posto od svake plate, nitko od nas nije rekao ne!". Znači, država je i tada ubirala poreze i punila budžet, ali je umalo pa za svaki veliki projekt, pogotovo u vremenima krize i stabilizacije, trebao samodoprinos. Uostalom, na to se računalo i prilikom početka izgradnje, sada već mitske, a nikada izgrađene mostarske sportske dvorane.

U međuvremenu je sve to ostalo u ropotarnici povijesti, došla su nova vremena, a s novim vremenima i svašta i ništa.

Što nas dovodi do kraja ovog teksta i ključnog pitanja – Dragi moji Mostarci, jeste li vi spremni izgraditi Lani Pudar i budućim talentima ovoga grada jedan novi olimpijski bazen? Jeste li spremni, u narednih godinu dana, izdvajati po cenera mjesečno, to vam je pet, šest kratkih kava u omiljenom vam kafiću, to vam je pet štruca kruha?

Kada bi vam se sutra prostrli čelnici grada, Kordić i Marić, i molećivo kazali kako imamo projekt, ali nemamo novca, je li moguće da biste odgovorili ne sa "A, bjeri tamo, mrš!", nego sa – "Da, naravno! Hoćemo, jer to je dobro za sve nas!" I još pritom da dodate – "Ako izgradimo ovo, hoćemo li samodoprinos za onu dvoranu, pa da i to konačno završimo?"

Ili, ipak, nikome više ne vjerujete, a pogotovo političarima, nikoga više ne volite i ni za koga vas više nije briga, pa nikome ne date čak i ako imate? Jednostavno ste se odlučili igrati igru sebičnjaka i svijet gledati isključivo od sebe i prema sebi? Igrati kao i većina stanovnika ovog grada? Pa ćete, ako vam se itko ikad pojavi s idejom samodoprinosa, popljuvati i njega i papir na kojem to piše, pa ga brže – bolje zatjerati s vrata?

Eh, da. Samo slutim kako bi građani Mostara reagirali na to da im netko kaže – Ajde, šta ste se stisli, to je naša Lana, 'ajmo svi po cenera za zenba! I tako godinu dana. Za nju, za svu našu djecu, za sve nas!

A, idi, bjeri tamo...

Ili, barem, hajde da izvršimo pritisak preko vijećnika i to s bazenom stavimo na listu budžetskih prioriteta, pa da krenemo od nečega tako što ćemo rasteretiti budžet od manje potrebnog, da sve budžetske korisnike malo zakine, ali da smo na kraju svi zadovoljni?

A, idi, bjeri tamo...

Ehm, jedino što znam je da godine prolaze. Još dugo će trebati da se sve izvrne, pa vrati naoposum. A Njemačka vreba. Ili bilo koja druga sredina u kojoj nema ove ljepote kakva je kod nas. A i ako je ima, nije ovakva.

Nažalost, ovdje je još uvijek veća mogućnost da ćemo dobiti lokvu, a ne bazen olimpijskih dimenzija.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.