A čega ćeš se ti odreći?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ovo je najčešće pitanje među katolicima u ovo doba godine. Odricanje u korizmi je nešto kao novogodišnje odluke, krene burno i teatralno i kod većine završi neuspjehom već nakon nekoliko dana. No, nije ovo tekst kritike prema katolicima.

Svakog dana se mi u ovoj zemlji nečega odričemo. U salon automobila nikad i ne poviriš. U trgovini bijelom tehnikom napraviš krug, uzmeš u ruku baterije pa ih kao malo prevrćeš po rukama, vratiš ih i onda tiho izađeš. Dođeš u butik, gledaš kapute pa zaključiš da ih nemaš gdje obući, gledaš potom jakne pa zaključiš da su prešarene, presvijetle, pretamne, uzmeš farmerke pa zaključiš da ti ne stoje, vidiš napokon džemper od 30 maraka i vratiš ga na policu, čak je i on preskup. Odeš u supermarket i uhvatiš se da mjeriš pfeninge na dva pakiranja punomasnog mlijeka. Djeca ti se igraju otrovnim kineskim kopijama Spidermana i Hello Kitty jer jednostavno ne možeš priuštiti originalne. Ne sjećaš se više što znače riječi ljetovanje i zimovanje. Kruhom nadomještaš povrće, meso, voće, kolače. Čega se ti još možeš odreći? I je li u tome svrha uopće?!

Idemo malo drukčije

Idemo ovog proljeća malo drukčije. Ne, ne govorim sada svima da obilježe katoličku korizmu. Karneval je prošao, idemo sada skinuti maske. Kažem, idemo ovu godinu generalno učiniti posebnom. Kroz nekoliko dana ovi će "naši" (a svoji) podnijeti zahtjev za članstvo u Europskoj uniji. Mada je riječ samo o kozmetičkom potezu, ovo je uistinu znak da se nešto i u njihovim razmaženim tikvama počelo mijenjati. Ako ništa drugo, konstantno razvlačenje imena političara po sudskim procesima, bilo kao svjedoka, bilo kao onih koje se procesuira, vjerujte, svakom od njih daje nešto za razmišljanje ujutro, dok se umivaju i peru zube ili se jednostavno pogledaju u ogledalu. Možda im je obraz đon, ali i đon se izliže.

Kad vidiš svu ovu tugu, možeš otići u Austriju, Njemačku, Irsku, na kruzer. Ali tamo ćeš napraviti što bi i ovdje mogao. Naći ćeš posao, naći ćeš bolji posao, prestat ćeš hodati po kavama radnim danima, naći ćeš hobi da se riješiš stresa, možda to bude i neki profitabilan hobi kad te već krenulo, čekat ćeš nečije svatove da prvi put imaš prigodu biti uopće pripit. Počet ćeš štedjeti, počet ćeš razmišljati o sutra, o starosti, o djeci, o dalekoj budućnosti.

A kad bi već to sve mogao napraviti i ovdje, šta te sprečava?

Mo'š ti čekat dovijeka

I ja sam svojevremeno razmišljao na način - tko će mi dati posao, tko će mi srediti šansu, molio, kumio, na kraju sam si sam našao posao. Moja supruga isto je kao i ja molila, kumila, na kraju sama sebi ulovila priliku. Neće ti nitko ništa dati, nije, čovječe, ni u Jugoslaviji nitko nikome ništa davao. Sve se to zarađivalo, netko dobrim obiteljskim pedigreom, netko učenjem, netko radnim akcijama...

Razmisliš o sebi, svojoj budućnosti, što hoćeš, što od toga realno možeš. I naoružaš se strpljenjem. Jednom će, pobogu, upaliti. Nitko nije tako nesretan. Kažu znanstvenici, ovi što ne priznaju Boga, da je čitav Svemir tako nastao. Jednom je, pobogu, upalilo.

Opet, i ja sam svojevremeno mislio, tko će ovo, radiš, čemu radiš, čemu se nadaš, onda samo jednog dana zasukao vlastite rukave i počeo hvatati svoje probleme za gušu. Otimaju se oni, ja još čvršće stegnem. Ne je*e lijep, no uporan.

Želiš li čekati da netko umjesto tebe zasuče rukave i zavrti stvari s mjesta? U ovoj zemlji još uvijek se obilježavaju godišnjice otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu i godišnjica veljačkih prosvjeda. U ovoj zemlji se na apsolutno isti način obilježavaju godišnjice zločina iz ovog rata, iz Drugoga svjetskog rata, ama čovječe, na isti način je obilježeno stotinu godina od Gavrilova atentata na Franza Ferdinanda!

Mislim, možeš ti slobodno čekati da ti ovi političari nešto rode. Ali njima je trebalo dva desetljeća da porode papir na kojem piše, eto, Europa, i mi bismo s vama. Jel' stvarno njih želiš čekati? Jesi li dovoljno mlad da čekaš bilo koga? Da se još jedan jedini dan nečega odrekneš?