Oktobarski zapis o listopadu

''A što ako nas napadne Hrvatska?''

Tko ne pamti, iznova proživljava, pjevao je Johnny. Iako neki više vole „oprostiti da, zaboraviti nikad“ ili onaj anglizirani „don't forget“, meni je Azrin stih još uvijek jedini koji zbilja trebam.
Kolumna / Kolumne | 31. 10. 2019. u 10:40 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Uglavnom, priča počinje ovako - gubim ti ja tako vrijeme u vojarni u Čapljini, sada već davne jeseni 2002, pamtim svaki dan kao da je jučer bio. S današnje distance bio je to totalni odmor od stresa, ali je čak i gledanje boje koja se suši na zidu bilo pokatkad uzbudljivije od služenja tog, u međuvremenu ukinutog, vojnog roka.

Bježao sam im do krajnje granice, no na kraju sam morao pokleknuti i odraditi tih pola godine duga domovini, ma kakva da je u to doba domovina bila.

Protiv Zakona nisam mogao, a Zakon je govorio kako najboljih šest mjeseci života svaki mlad čovjek s njezine teritorije ima  biti primoran dati Vojsci Federacije, danas nepostojećoj, a i tada smiješno uzaludnoj vojnoj formaciji, nastaloj na razvalinama dvije ratne vojne formacije – iste one Armije BiH i istog onog HVO-a, koje danas mnogi prepoznaju kao ljute neprijatelje, iz onih priča o ratnim zločinima i pomjeranju naroda, a zapravo su iz rata izašli kao saveznici.

I, naravno, kao i svaka vojna formacija u BiH – kao pobjednici!

Foto: Arhiva / Prvi vod, treća satnija, 12-ta generacija u Čapljini

I onda su, za početak, glumili zajedničke snage, i to tako da je svaka bila u svojim vojarnama, svak' služio gdje mu je bilo nacionalno određeno. Kakav savez, takva i Vojska Federacije, kakva vojska, takva, valjda, i Federacija. I tako do dana današnjeg.

Uglavnom, da ne duljim previše o služenju vojnog roka i pokojnoj Vojsci Federacije BiH, bilo je to, s današnje distance gledano, samo puko gubljenje vremena koje sam provodio prodajući zjale, pokušavajući se zabaviti kako znam i umijem, a jedina zabava uglavnom je bila kantina s brdom lošeg uvoznog piva.

Temeljna obuka bila je komična, nitko zapravo nije niti pokušavao glumiti ozbiljnu vojsku (a kako i bi kada su neki gologlavi momci iz zadnjeg reda sjedalica glavnog zapovjednika prvi dan upitali ključno pitanje – A što ćemo mi činiti, ako nas, napadne, recimo, Hrvatska?), u mamurluku nakon Daytona i maglovitim obrisima buduće Bosne i Hercegovine svi su se pogubili, tako da je i moja uloga u svemu tome bila da gledam kako čim prije napustiti scenu.

Al' Zakon je rekao šest mjeseci – i morao sam ih odsjediti, odležati, odubiti na glavi...ali sam morao!

I tako, imajući čitavo vrijeme ovog svijeta, sjećam se jasno tog listopada 2002., od onog dana kad sam prošvercao mobitel i punjač još na ulazu u vojarnu, preko onoga kada mi je ćato voda dao papir s napisanim brojevima 1111 – i rekao – ovo moraš zapamtiti, od sad si ovo ti!

Mala digresija – 1111 bila je šifra vojnika – prva satnija, prvi vod, prva desetina, prvi vojnik!

Kako mi reče da zapamtim, tako ja nekako zapamtio! Uvidjevši odmah da sustav u vojsci mora postojati, jer se vojska ne pravi po onima koji znaju i sa sobom donose naviku reda, nego prema onima sa suprotne strane skale, odlučio sam ne komplicirati previše.

I dok su se ostali uglavnom mučili s pamćenjem četiri magična broja - baš tada sam shvatio zašto je tako tako lako provaliti tuđe pinove, jer su ih zapisivali svuda ne bi li ih spasili od zaborava – ja sam se mučio brojeći sate i minute do izlaska iz tog bizarnog filma.

Usput sam shvatio da samo smrt i vojska zovu svakoga, na osnovu pozvanih zaključio konačno zašto na izborima pobjeđuje tko već pobjeđuje, a također sam shvatio, a to u užurbanom gradskom životu uopće nisam primjećivao, da listopad zna biti jako sunčan, suh – i vruć!

Prije toga nisam obraćao pažnju na vrijeme, bilo mi je orilo – gorilo, ali taj listopad u vojsci pamtim kao izrazito suh i vruć – prvih mjesec dana u vojsci, od dolaska, preko 17 dana čekanja prisege (nakon zakletve domovini dobije se prvi dopust, otud tolika čežnja), pa još naredna dva tjedna nastavka temeljne obuke za nikoga i ništa, u Čapljini, kao niti u Mostaru, nije pala ni kap kiše!

Redao se, jedan za drugim, sunčan i lijep dan, sve topliji od toplijeg! Prisega je bila taman negdje u ovo doba godine – i sjećam se kao da je sad – od vrućine sam skapavao pod svečanom uniformom, da bih pred kraj, ne mogavši izdržati, postao jedan od rijetkih vojnika koji je odlučio prekršiti pravilo i u svečanom ešalonu, na stadionu, pred očima svih gledatelja, roditelja, časnika i generala, skinuti kapu prije vremena.

To je u ozbiljnim vojskama ozbiljan prekršaj, ali, srećom, bješe to pokojna Vojska Federacije BiH – i ja prođoh bez da me je netko i opomenuo. Nitko se nije htio zajebavati s tim malim sitnicama, onima koje obično tvore ozbiljnu vojsku.

A mi smo bili sve samo ne ozbiljna vojska, krali smo Bogu dane samo da papir pretrpi i da se Zakon ispoštuje, gušterajujući se čitav listopad 2002. u kratkim rukavima u krugu vojarne, tek ponekad odradivši kakvu vježbu ili postrojavanje, ne našavši do kraja vojnog roka odgovor na pitanje – a što ako nas, eto, nekim slučajem, napadne, recimo, Hrvatska?

A kad nemaš pametnijeg posla, ti pamtiš i najsitnije detalje, sve u cilju zabave i bržeg prolaska vremena. I ja, tako eto, pamtim taj listopad bez kapi kiše, s temperaturama od 30 stupnjeva. I pamtim kako nitko tada, a dobivali smo dolje uredno novine, nije na naslovnicama grozničavo pisao o tome da smo zbog toga gotovi, da je kraj svijeta zbog takvog sušnog i toplog perioda blizu, da su se vremenska doba okrenula i kako je sve ovo znak globalnog zatopljenja.

Bilo je to bablje ljeto kao i svako drugo, sa prohladnim jutrima i vrućim podnevima, proteglo se, pamtim i vjerujte mi na riječ, sve do sredine studenog, a onda je naglo došla gomila kišnih dana i zahlađenje. Kako već dolikuje na kraju svakog babljeg ljeta svake božje godine.

I nitko zbog toga tada nije palio crvene alarme, nitko se nije preveć sekirao ni zbog narednog ljeta 2003., koje je kod nas bilo toplije nego ijedno nakon njega, tek tu i tamo pojavile bi se, na kraju novina, standardne priče kako će se led na Arktiku otopiti, a more do 2020. porasti za jedan metar.

Zamišljao sam kako Makarska plaža tone u plićak, a more se penje preko one asfaltirane šetnice sve do kafića i pizzerija, ali ništa nije moglo zamijeniti optimizam činjenice da su nam u međuvremenu skratili vojni rok za mjesec dana!

Osupnut tom činjenicom da sam si spasio 30 dana života, još uvijek u uniformi Vojske Federacije, s onim u međuvremenu neustavnim grbom na čelu, shvatio sam da se ne treba preveć sekirati unaprijed, jer stvari na kraju uvijek ispadnu drugačije nego ih ispočetka zamišljaš, pa ni ta, sada već odavno nepostojeća vojska na kraju nije ispala kao što se na početku činila. Kao ni Federacija, na kraju krajeva.

A onaj metar mora u Makarskoj da i ne spominjemo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close