A ti se, Muzafere, kupaj!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Priznajem da mi je malo nadrealno ovo stanje u kojem su svuda oko mene izbori, a meni se ili ne da, ili mi ne daju, ovisno o kojim izborima se radi. Svuda oko mene panika, frka i velike poruke, u novinama koje čitam, na portalima koje pratim i na televizijama koje gledam, a mene se ili ne tiče ili me se ne dotiče. Uostalom, ja sam iz Mostara, a Mostar je u stanju svojevrsnog limba. Krivi jesmo, ali samo zato jer nas nisu krstili, pa u limbu čekamo Božju volju, da nas se konačno sjeti…

Dobro, limb se prije svega tiče naših lokalnih izbora, tu sve i da hoćeš glasati – ne možeš! Osim ako se nisi prijavio, recimo, u Stolac, onda ćeš biti jedan od onih Mostaraca koji glasaju, dok ga drugi puše. Ili ćeš, bolje reći, biti jedan od Stočana koji je konačno priznao da nije Mostarac, što mu oštroumna komšinica duga i zla jezika spočitava još od devedeset i neke, a ti se grčevito branio i tvrdio drukčije. Ali zov glasanja, te demokratske dužnosti koju smo ovdje izvitoperili koliko se već može i koliko je ljudski, jača je i od želje da se frizira porijeklo. Što bi narod rek'o – dođe maca na vratanca. I ne samo u Stocu, ima nas rastezljivih koliko hoćeš.

Do izbora dva putića

Eh, da sam znao da se tako lako mijenja mjesto prebivanja, prijavio bih se i ja, recimo, u Teslić, pa da se dadne još jedan glas Konstantinu Velikom. Dogorjelo i Konstantinu, a ni meni baš nije svejedno. Jer što ću, do vraga, raditi u ovom gradu dok okolo svi glasaju? Dok se ljudi u čitavoj zemlji ritualno kupaju, oblače misnu robu, vade iz bunkera kolonjsku za posebne prilike – i usput pitaju „Koja je ono naša lista, koji broj treba zaokružiti?“, meni ostaju jedino nedjeljna fuka i raspored utakmica na ponudi kladionica i TV rasporedu. Dok je oko nas „festival demokracije“, mi ćemo u Mostaru, u miru, šutke i dostojanstveno, ispratiti spektakl - još jedno kolo Bundeslige, Premier lige i Primere, jer drugo nam i ne preostaje.

Zapravo, kad malo bolje razmislim, što (ni)smo tražili, to smo i dobili. Dokazali smo da možemo bez festivala demokracije još od 2008., ali zato ne možemo bez nogometa, kave i kladionice. I, zar nam nije po taman?

Na kraju krajeva, kome je do izbora u ovom gradu, evo mu prilika već ovaj vikend – da ti ne trune odijelo u plakaru, da ne izlapi ona kolonjska i da se ne uhvati skrama od klora na tušu – imaš priliku dati glas za nekog lika i osigurati mu doživotnu saborsku penziju. Za razliku od ovih lokalnih izbora za koje se nismo kvalificirali, a koji za sobom potežu ozbiljnu odgovornost birača, ovi saborski su gotovo pa kubertenovski, u njima je dobro sudjelovati, osjećaš se kao da si nešto i napravio - a ionako ti je isto tko će pobijediti. Sve su to naši, pa makar i spavači.

Reforma mirovinskog sustava

Svi se nadvikuju istim parolama, obećavaju kako će te štititi bolje od dosadašnjih kurtona, koji su samo jeli, spavali i primali za to saborsku plaću (što smo čuli mnogo puta ranije od već izlizanih gumenih pomagala u ljudskom obliku), obećavaju kako će se izboriti za tvoja prava da te na HTV-u spomenu barem jednom godišnje u središnjem Dnevniku i još triput na četvrtom programu – i uglavnom se ponašaju kao da je rat, evo, jučer stao, i kako se ništa pod nebeskim svodom nije dogodilo u ovih dvadeset zadnjih godina.

Dakle, imate li fetiš prema izborima, daje li vam se glas, tražite li drugi jak razlog za kupanje nakon dugog toplog ljeta – izvol'te na mostarsku imitaciju izbora već ovaj vikend!

Imitaciju? Da! Kakvi su to izbori gdje se ne dijele paketi s humanitarnom pomoći stranaka koje obećavaju bolju budućnost, gdje se ne otvaraju nove dionice cesta i gdje se glavni akteri ne žele sučeliti na televiziji i gdje će vas više od rezultata vašeg glasa zanimati kako je glasovala Dubrovačko – neretvanska ili Koprivničko – križevačka?

Zbilja, kakvi su to izbori? Čini se, baš po našoj kolektivnoj mjeri, gdje nije bitno što je bitno, samo nek' je ciganluk i vatromet.